Još od prvih dana književnog razvitka i šireg čitalačkog prihvaćanja romanesknog stila pripovijedanja u prvom licu jednine, tetošeni smo i razmaženi praksom da pripovjedačice i pripovjedače koji su ujedno i glavni likovi romana izuzetno prisno poznajemo. Budući da teoretski neograničena dužina romana autoricama i autorima prostire golemo platno za psihologizaciju likova, prvenstveno žudimo znati tko je i kakva je osoba čijim mislima i riječima tijekom čitanja knjige tumačimo svijet.
Prema prihvaćenoj predaji, sveznajući pripovjedačice i pripovjedači u trećem licu smiju biti tajanstveni, prozirni i bestjelesni jer ih njihova omniscijencija čini manje humanima. Pripovjedačice i pripovjedači u prvom licu nemaju taj privilegij. Suvremena književnost neobičnih, strastvenih i karakternih protagonistica i protagonista uvjerila nas je da su pripovjedačice i pripovjedači u prvom licu punokrvne osobe čija su psihološka i tjelesna golotinja naše fundamentalno čitalačko pravo. Britanska književnica Rachel Cusk svojim pisanjem to očekivanje raspliće na bespomoćno tanke niti, preispituje njegovu valjanost i smjerno mu se podruguje.
Cusk je globalno hvaljena kao nenadmašna stručnjakinja književnog nestajanja. Iako naivna interpretacija naratološke teorije književne fokalizacije nalaže da pripovjedačica ili pripovjedač u prvom licu koji nas vode djelom u nj unose i nešto suštinski svoje, takva se ocjena kod Cusk doima pogrešnom ili barem nepotpunom. Prema uobičajenim narativnim konvencijama, početkom knjige mogli bi nam se barem vizualno podrobno otkriti, književno se razodjenuti kako bismo ih tijekom ostatka romana mogli zamišljati. Pripovjedačice Cuskina prevedenog i fikcionalnog opusa - jer produktivna je književnica napisala i četiri neprevedena autobiografska djela, kao i još osam neprevedenih ranijih romana te adaptaciju Medeje za suvremeno kazalište - to ne čine. Životne pouke i neočekivane izljeve sentimentalnosti one prepuštaju isključivo svojim sugovornicama i sugovornicima, a nas zakidaju za ono što su nam konvencionalne pripovjedačice i pripovjedači oduvijek predavali: mogućnost da se s njima poistovjetimo. No, važnije je naglasiti da Cusk nestajanje izvršava izuzetno inteligentno. Naime, Cusk je svjesno uložila izuzetan i znanstveno već kirurški raščlanjen stilistički trud u razvijanje nove inačice romana u prvom licu koji ne popušta subjektivizmu niti hermetičnom literalizmu unutarnje psihologije lika te fokus umjesto na pripovjedačicu ili pripovjedača, ne žrtvujući književnu napetost i tematiziranje validnosti različitih životnih puteva, izmješta na njihovu okolinu. Čitajući njezine romane, odsustvo pripovjedačice ili pripovjedača nije napadno i ne doima se kao neizvježban stilski trik.
U prijevodu nakladničke kuće Vuković i Runjić, Rachel Cusk do Hrvatske je dovela svoj proslavljeni triptih paradigmatskih utjelovljenja pripovjedačke prozirnosti, poznatiji kao Trilogija Oris: Oris, Tranzit i Lovorike. Pripovjedačica Orisa, zahvaljujući sofisticiranom peru same Cusk, ujedno je vrlo vješta i samozatajna književna stilistica. Ugođaj Atene dočarava rječnički raznolikom i visceralnom životnošću pjevne gramatike sastavnih rečenica te pritom zmijski izbjegava natuknuti išta o sebi. U Orisu saznajemo mnogošto o tri propala braka njezina avionskog susjeda, vrevi kafića gdje će popiti piće s kolegom, pejzažom oko iznajmljenog joj stana i grčkoj književnoj sceni. Istovremeno, ne saznajemo ništa o prozračnom biću koje odbija popustiti i dopustiti nam da se s njime poistovjetimo. Međutim, budući da pripovijeda, pripovjedačica nam ne uspijeva baš sve zatajiti. Njezina je naracija senzibilna i tankoćutna, a njezin odnos prema ljudima ležeran i blagonaklon. Suočavajući stavove svojih poznanica i poznanika, Cusk suočava stavove koje razmatrati može i jedna osoba, a vjerojatno ih razmatra i sama pripovjedačica.
Nevidljivost naratora za Cusk mora biti sveprožimna: nečije odsustvo mora podrazumijevati i odsustvo njihove presudne riječi u određivanju istine. Ne otkrivajući vlastito lice niti lice svoje pripovjedačice, Cusk ne otkriva niti svoja ideološka i životna vjerovanja, no ostavlja nas s obiljem stavova koje možemo i ne moramo prihvatiti kao svoje. Kad tek na sto osamdeset i sedmoj stranici, samom koncu romana, saznamo pripovjedačičino ime - Faye - nasumičnim pozivom njezine bankarice, puki minimum ne doživljavamo kao revolucionarno otkrivenje ili prvi korak konstrukcije njezina lica, nego kao voajersku vulgarnost. Konačno, kad između redaka pročitamo da se ne razvode i u svojim supružnicima strance ne počinju viđati isključivo Fayeine poznanice i poznanici, koji su mahom bolnije ili manje bolno razvedeni, nego da je i ona ostala sama s dva sina, ta neizrečena osobna golotinja pretvara nas u ljude koji ne htijući prkose njezinoj intimi. Tamne zastore Cuskine pripovjedačice rastrti može isključivo sama naratorica. Sve drugo zadiranje je u njezino nastojanje da ju ne vidimo. No, tada uviđamo da je "Trilogija Oris" umnogome autobiografska ili barem pseudoautobiografska, jer je Cusk proživjela traumatičnu rastavu od slavnog fotografa koji joj je na brizi, umjesto dva sina, ostavio dvije kćeri.
Drugi nastavak trilogije, Tranzit, nastavlja priču o osobi koja je nakon Orisa ostala samo oris žene, senzibilna slušateljica sposobna sa suosjećanjem prihvatiti ili barem primiti svaki izljev ljudskosti. Međutim, Faye Tranzita nije posve jednaka Faye Orisa, jer već prvo poglavlje začinje prepričavajući nam nešto što se dogodilo njoj. Radnja Tranzita podrazumijeva da smo u Orisu doista čitali između redaka i voajerski zavirili ispod Fayeine fasade: već od samog početka fabula se vrti oko njezina povratka u London s dva sina nakon bračnog brodoloma doživljenog na ladanju na jugu Engleske. Ljudi s kojima Faye razgovara i dalje su pričljivi i tvore tkanje poglavlja, no oni više nisu nasumične strankinje i stranci niti rijetko viđeni prijatelji i prijateljice, nego njezini bivši partneri, kolegice i kolege te osobe s kojima je Faye oduvijek iznimno bliska. Govoreći o sebi, stoga, njezine sugovornice i sugovornici sada doslovnije govore i o njoj, pa potvrđujemo stečenu sliku izuzetno senzibilne književnice koju je razvod duboko povrijedio.
Faye sa sinovima kupuje ruševan stan u prestižnoj londonskoj četvrti i upušta se u njegovu obnovu, a sinovi se privremeno sele kod oca, gdje ne žele biti. Međutim, i njezin odnos sa sinovima ostaje nevidljiv. U Londonu nalijeće na muškarca s kojim je nekoć živjela pa ga ostavila zbog svog bivšeg supruga. Neočekivane taštine, za nastup na književnom panelu u frizerskom salonu pričljivog i samotnog cinika boji sijede. Unatoč neizbježnoj razotkrivenosti svijetom koji joj pripada, Faye i u Tranzitu zadržava svoje misteriozne manirizme. Sudjelujući na književnom festivalu s dva nezaustavljivo pričljiva i samozadovoljna autora autobiografija o kojima u par stranica saznajemo više nego o Faye u dva romana, pitanje vlastitog dijela izlaganja rješava hladno nam priopćujući da je ponijela ulomak koji je publici pročitala. Kad Fayeina glasna obnova stana uzburka zloguke strasti ostarjelih stanara donjeg kata, koji o njoj čitavom ulicom počnu širiti nepoćudne tračeve, Faye opušta svoje obrambene strategije i nekolicini ljudi povjerava svoj gnjev spram njihove zlobe. Tada nas, na koncu knjige, dočekuju prvi dijaloški obrasci gdje Faye obnaša jednako aktivnu ulogu kao i njezine sugovornice i sugovornici, iako je agens koji potiče njezino razotkrivanje posve banalan.
Cusk trilogiju Oris dovršava Lovorikama, poigravajući se predodžbom da nas na koncu ovdje doista narativno avangardnog rada dočekuje kakva čast. Faye na začetku knjige opet zatječemo u zrakoplovu prema kontinentalnoj Europi, gdje joj visoki i sanjivi neznanac pripovijeda o svojoj obitelji. Međutim, u razgovor se suptilno upliće njegova opaska o političkom stanju Velike Britanije uoči izlaska iz Europske unije, na koju Faye britko replicira kritičnim komentarom o prevlasti volje nad razumom. I sama Cusk, Kanađanka koja desetljećima živi u Velikoj Britaniji, u zbilji je najavila preseljenje u Francusku kao znak prosvjeda protiv Brexita. Faye Lovorika i dalje je slušateljica, no teme njezinih sugovornika kvalitativno se razvijaju: njezine sugovornice i sugovornici govore o politici, umjetnosti, moći, pravdi i relativnosti zasluga.
Iako se konverzacijski predmeti Fayeina okružja mijenjaju, ona već ustaljenom gipkošću izmiče opasnostima da, na europskoj turneji gdje treba predstavljati svoju novu knjigu, oda nešto sadržajno o sebi. Dajući intervju za lokalne novine, Faye, umjesto da se ogoli, intervjuistkinju navodi na ispovijest o vlastitom užitku u tuđim životnim patnjama i zadovoljstvu fasadom sretnog braka koju su ona i suprug održavali nauštrb tuđe sreće
Tijekom knjige, Faye sa sugovornicama i sugovornicima razgovara o pravednosti afirmativne akcije, egalitarističkim nastojanjima koja ne rezultiraju pravdom, političkoj polarizaciji i rodnim ulogama. Cusk svoju Trilogiju stoga završava poznatom prozirnošću naratorice, no njezini providni laneni zastori sada otkrivaju i zbiljski svijet politike, rodne nejednakosti, prijetvornosti, moći, nepravde i negativne selekcije. Kroz prozirnu pripovjedačicu Rachel Cusk, kristalno čisto vidimo živote njezinih sugovornica i sugovornika, a u njihovima pričama, uz razumijevanje lika Faye, čujemo i odjeke samih sebe. Cusk rastače kanonsko vjerovanje da su primjeren predmet poistovjećivanja prvenstveno naratorice i naratori. Podoban materijal za razumijevanje i pronalaženje sličnosti, ispostavlja se, možemo pronaći gotovo u svima, priznajući da nam mnogošto ljudsko - ljubavi i zamjerke, propale veze i nevjere, strahovi i strasti, statusne brige te pogreške i porazi - doista nije strano.