Sociolog Andrew T. Scull rođen je 1947. u Edinburghu, kao profesor predaje na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu. Njegova knjiga “Ludilo u civilizaciji - Kulturna povijest umobolnosti od Biblije do Freuda, od ludnice do moderne medicine” (Sandorf, Zagreb 2018) dolazi kao sinteza njegovih ranijih radova na temu historije medicine i posebice psihijatrije. A preveo ju je pisac i prevoditelj Dinko Telećan, pokazujući, već na razini leksika, bogatstvo poznavanja jezika.
Opsežnu Scullovu knjigu o ludilu u zapadnoj civilizaciji, kod starijih će pratiti odjeci slave koju je tema ludila posjedovala u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća. Studije francuskog filozofa Michela Foucaulta i škotskog antipsihijatra R. D. Lainga bile su dio opće kulture.
Popularnost Formanovog “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” (1975) potvrdila je brigu gledališta za pacijente na kojima su se primjenjivali elektro-šokovi i lobotomija. Bilo je to iskustvo pisca Kena Keseya iz Kalifornije 60-ih, koje je zaokružilo vodeće psihijatrijske postupke, kao što to potvrđuje i Scull u ovoj povijesnoj panorami, i u opisu samog filma.
Glumac Jack Nicholson, kao R. P. McMurphy, učinio je za oboljele više od stručnjaka, koji su pisali protiv takvih metoda liječenja. Dovoljno je pročitati opis lobotomije R. P. Warrena u romanu “Svi kraljevi ljudi” (1949) i zapamtiti je. Napokon, zagrebački studenti pisali su 70-ih, u Studentskom listu, protiv terapije elektro-šokovima u Bolnici Vrapče, izazvavši socijalistički skandal.
Kazališna grupa Akter, svibnja 1981., postavila je predstavu “Kažu da je sova bila pekareva kći”, u kojoj su mladi glumci proučavali ludilo - a režiju su potpisali Zuppa, Šerbedžija i Rundek - i to je bio tren koji je pokazao recepciju ludila u našoj sredini. Laing je bio samo jedan od autora tekstova. Istodobno, Foucaultova “Istorija ludila u doba klasicizma” (1980) bila je tek jedna od njegovih knjiga koje su ga učinile prvim povjesničarom bolnica i ludnica.
Ludilo je do danas izgubilo privlačnost za popularnu kulturu. Da li je to zbog pada socijalizma i snova o boljem društvu, koji su se na Balkanu utopili u nacionaliziranoj krvi, ili zato što više nema novaca da se zagovaraju slobode duševnih bolesnika? Kako god, umro je ludi umjetnik, paklenom nadahnuću ne pomažu biografije genijalaca; nestali su i boem i beskućnik. Ostali tek troškovi svete zajednice zdravih trudbenika.
Scull nema milosti prema sunarodnjaku Laingu, niti prema Foucaultu. Odbacuje plemeniti doživljaj ludila, i brigu za pacijente, iz prošlog stoljeća, zaboravljajući da je potaknuo potrebu da ih zdravi zaštite od terora psihijatrije i društva. Prateći liječenje ludih i “ludih” od Hipokrata i Galena, od humoralne medicine do suvremenika, autor je stvorio enciklopedijski prikaz liječenja pomaknutih, mentalnih bolesnika. Trudeći se na detaljima iz Japana, Kine i Afrike, kao i iz umrlog Trećeg svijeta - što je bio parnjak popularnoj ludosti - Scull je sastavio globalni prikaz mentalnih oboljenja i metoda s kojima su se liječila tijekom stoljeća.
Pritom je predstavio, što je hrvatski izdavač brižno prenio, zbirku lijepo-bolnih ilustracija: tu je Breughel st., kao i Richard Dadd, čovjek koji je ubio oca, ali je, ipak, nastavio slikati zastrašujuće boschovske prizore. Tu su ništa manje jezive fotografije, poput fotke odjela za inkontinentne muške pacijente u Byberryju, u Philadelphiji, iz 1944. Takav raskošni privilegij nisu imale domaće knjige o ludilu u XX. st. Studioznom historičaru interdisciplinarnih znanosti Andrewu Scullu najbolje su išle čvrsto povezane podteme unutar glavne, poput uspona i pada Sigmunda Freuda i psihoanalize u Americi.
Zgodno mu je, pa je zato naveo kako je holivudski mogul Samuel Goldwyn nudio 100.000 dolara doktoru u Beču, zato da dođe u Kaliforniju i napiše filmski scenarij, 1920. Navodi, isto tako, kako je, kasnije redatelj John Huston angažirao J. P. Sartrea da napiše scenarij za biografski film o nesuđenom scenaristu Freudu. I Sartre je napisao 1500 stranica, pa je producent potražio drugog scenarista.
Sa sličnim podacima Scull je podložio temu ludila, učinio je zabavno-zanimljivom, no više puta je, pritom, ponovio da sve medicinske i kliničke prakse još uvijek, do danas nisu otkrile uzrok ludila. Po Scullu, čini se, trebalo bi se okrenuti fenotipu a malo odložiti genotip, koji je carevao u biološkim pristupima mentalnim bolestima. Zato je, na kraju svoje povijesti citirao Brucea Wexlera: “Naša biologija tako je temeljito i potpuno društvena da govor o odnosu između tog dvoga upućuje na neopravdano razlikovanje”.
Nemoguće je nagađati kuda će psihijatrija krenuti za ludilom. Možda netko pronađe novi lijek nade, poput Thorazinea. Kako god, Scullova historiografija može pomoći političarima, naročito s podacima. U SAD-u je, npr. 1955. hospitalizirano 1,1 milijun psihijatrijskih pacijenata, a 2013. ima ih oko 50.000.
Da li to znači da mentalne bolesti nestaju? Ni govora. Pad brige za bolesnike pratio je, čini se, popularnost njihovih bolesti.
