Rozé
Šjora Mande obukla je bilu veštu. Bila je srijeda, ili možda utorak, u svakom slučaju jedan običan dan. Kročila je na usku kalu što vodila je put pjace, još ni podne nije otkucalo. Lupkale su ritmično njezine ljetne postole.
Prvi ju je ugledao poštar. Potom mesar. Onda i prodavač lubenica. Stari joj je ribar nazvao dobar dan. Mogao joj je biti otac. Ali nije. Njezina majka pošla je za drugoga. A ljepotica je bila. Ta njezina majka.
Ona baš i ne. Ima njezine oči, doduše. I njezin hod. I samo to, rekao bi ribar. Dovoljno, mislila je ona. Pošla je niz strmu ulicu prema jedinom marketu u mjestu. S prozora su je mjerkale zajapurene žene - bilo je vrijeme od kužine, a vani vrućina. Prodavačica srećaka i brzopotezne lutrije nagnula se preko pulta, ali nije uspjela dobro vidjeti - jesu li postole lanjske ili nove? Mande je već ušla u dućan. Mješovita roba, znate već. Zaputila se prema vinima. Jedno je vrijeme gledala etikete, onda cijene. Željela je najbolje. Ali ponuda je bila jadna - što je od ljeta ostalo. A deveti je mjesec već bježao svome kraju.
Uzela je rozé s najviše police. Takvo vino ide uz slatko. Prodavačica je malčice zinula, ali je kasirala bez riječi. Zna ona Mandu, generacija su. Al ko da nisu, dva svijeta. Za Mandu bi odoka rekli da je mlađa, ali fućka se njoj za to. Ona zato ima dicu. I muža pokojnega. Barem ima kome na grob.
Mande je već otišla i skrenula u pekarnicu. Nije kupila kruh, nego tortu. I to ne režanj, ili dva, nego cijelu okruglu, čokoladnu tortu, friško zgotovljenu. Još je tražila da se lijepo zapakira.
Na povratku je zastajkivala više nego obično. Pred trafikom, pred Lutrijom, pred svakim prozorom s kojeg je mirisao objed. Ribaru je rekla dobar dan. Zatim voćaru, pa mesaru. I još poštaru. Kao da se bila razmetala, s rozéom i tortom u rukama. Stajala je nasred pjace duže nego što je bilo potrebno i svi su se nečemu nadali. Onda je zamakla u svoju ulicu, a iza nje je otkucalo podne - sparno i čeznutljivo.
I poštar i mesar i piljar, svi bi oni rado krenuli za njom. Ili bilo gdje. Odjednom se činilo da nitko nije tamo gdje bi želio biti.
Mande je ušla u kuću. Odložila je tortu i vino na već postavljen stol. Na bijelom stolnjaku gorjela je svijeća. Odmotala je fini papir i odrezala komad kolača. Pritom je liznula prst, onako ženski koketno.
Onda je vješto otvorila rozé. Pomirisala čep. Natočila u lijepu, znalački odabranu čašu.
Podigla je i nazdravila.
Ljubav prolazi kroz želudac
Zato kuham.
Svakog dana, uporno.
On ne kaže ništa.
Ponekad - nisi trebala.
Pojede i ne pohvali.
Zato ja još žešće. Bolje, više, ljuće. Svakog dana u potrazi za nečim novim. Za idejom. Inspiracijom.
Dočekujem ga na vratima i vodim za stol. Ne dam ni da opere ruke, kupila sam maramice. One mekane, vlažne. Na stolu zakrčeno, od svega. Podižem sve poklopce, diže se para, sukljaju mirisi. Uživam u njegovoj zatečenosti. Pitam ga što će, reda radi, ali trpam sve.
Njegov je tanjur prekrcani brod.
On jede, gledam ga.
Fiksiram medaljone na njegovoj vilici, kako ih nabada, koliko žvače. Zamišljam ljubav koja, probodena i raskomadana, upravo kliže u njegov želudac. Zbrajam zalogaje i ne odgovaram na pitanje zašto ne jedem. Tek na sljedeće, tko će sve to pojesti.
Ti, dragi, ti.
To kažem oblizujući se. Iznutra.
Šutnja je poprimila miris jabučnog octa iz salate koju nije dotakao. Stol je vlažan od isparavanja. Uključujem napu na overdose.
Vadim tufahije iz frižidera. Nova susjeda je Bosanka, odatle ideja. Dupla doza oraha, brdo tučenog vrhnja. Da se ljubav zacementira.
To je bilo jučer.
Danas sam u meksičkom tonu. Recept je hot.
Uzimam čašu i točim tekilu.
Znam kako voli, pa poližem lagano limun pa sol. Očima fiksiram njegov lik. Nazdravim mu i strusim. Važno je kuhati s ljubavlju.
Uzimam meso nježne boje. Pileći file u nekoliko pakiranja. Svega sam kupila preko mjere. Meso je podatno, vlažno. Kao njegov jezik. Mirišem ga. Dođe mi da gricnem, ali ga pribijam na nož. Uski, oštri nož kojem mekano tanko meso i nije izazov. Perem ga nabodenog, vrućom vodom. Premazujem mirisnim uljima. Mariniram, dodajem okuse. Znam što voli. Med, sol i mirta. Gnječim, utrljavam. Kao pomast. Posljednju.
Oštrica klizi kroz podatno meso, lako ga pretvaram u rezance. Tanke i dugačke, pazim da su isti. Znam kako voli. Ispravljam leđa, uvlačim trbuh. Propnem se na prste. Ruke su zarivene u mekanu amorfnu masu. Prinosim ih ustima, ližem, napravim krug bokovima. Pa još jedan. Nazdravljam tekilom s okusom krvi. Ulje cvrči. Ulje sretno cvrči u iščekivanju. Kssssss - užasnuto meso ciči u tavi.
Uzimam luk. Glavicu. Ogromna je. Ogulim kožu. Pardon, koru. Uzimam sjajnu bijelu lubanju i razbijam je batom za meso. Udaram sve jače. Pritom suze. Kašastu bijelu tvar dodajem u tavicu. Ulje dašće. Ulje ubija.
Nisam dugo nazdravila.
Ližem opet, limun, sol, prste. Njegove prste. Vitki su i dugi. Jesam li na njih mislila dok sam birala mrkve? Slučajno deset komada, različitih veličina. Na drvenoj dasci posložim ih u dvije lepeze. Od palca do malog prsta. Uzimam nož u šaku, kao Indijanac. Lijepi dugački narančasti plodovi čekaju. Polako zabijam vršak noža između svakog od njih. To sam vidjela u filmu. Drugi put isto, samo malo brže. Pa još brže. I još. Još, još. Masakr. Sve to opet nabacam gladnom ulju.
Pa onda paprike. Grah, kukuruz.
Tekila, ofkors.
Rajčice. Prezrele, pune soka koji šprica po grudima.
Skidam majicu, zaboravljam je.
Limun kapa po tijelu.
Sol u pregibu lakta.
Fajitas, o da!
Umak.
Tortilje.
Tekila bez limuna.
I soli.
Chili. Chili. Chili.
Zvoni telefon.
Treći put.
Ne javljam se.
Otkucava ponoć.
Pun stol ljubavi satima miriše.
I čeka.
Iz dosade brusim noževe.
Ljubavnica
Taj dan otkinut ćeš cvijet u vrtu svoje majke, običnu malu ružu koja ti se sama podala preko kovane ograde i zapinjala ti za prste. Otkinut ćeš je i ostaviti na stepenicama roditeljske kuće. Možda ćeš pomisliti da je to bilo znakovito, a možda i nećeš, dok sjedaš na svoju vespu i zujiš uskim kamenim ulicama.
Misliš na nju. Nervoznu i svoju. Od jutra nataložen nemir više se ne može slijegati pod hitnijim poslovima koje moraš obaviti tog dana.
Knjige, nabava, roba, utržak, plaće. Unaprijed plaćaš sve što možeš, odjednom ti to bude jako važno, razmišljaš koliko budućih koraka čovjek može odraditi u granicama sadašnjosti.
Mjesto se sprema za feštu, prolaziš trgom, vidiš svoju djecu, mahneš im. Curice te ne primjećuju, uronjene u društvo i zabavu.
Po navici klimaš glavom svima i svakome, malen je ovo grad, nema ulice kojom možeš proći a da ti nitko ne dođe u susret, da ti ne zaviri u dušu, da ti pitanjem ne prepriječi put. Misli su ti bremenite, sad već prepune kao kašete rodnih vinograda. Previše svega, previše nje.
Odlučiš u trenutku. Još ćeš jednom, još samo ovaj put. Ali nigdje samoće, nigdje dovoljno, penješ se iznad mjesta, u vinograde i maslinike, tvoja vespa bruji kao vjerni umorni konj. Zoveš je telefonom, dozivaš je mislima. Hodaš u krug, nailaziš na busen suhog smilja, sjetiš se odakle te prati taj miris. Pokušavaš ga zaboraviti, ostaviti negdje pored ceste.
Sustižu te nervozni pozivi, ne javljaš se. Tvoji kipte. Moraju se pokazati na današnji dan, pomoći mjesnu feštu. To je cijena ugleda i imetka. Mora se dati, to se ovdje očekuje. Olako to prepuštaš braći, već će netko potegnuti umjesto tebe.
Ona neće. Ona ne želi. Ako želi, želi više. Ti više ne možeš. Ona ne riskira ništa, ti sve. Tvoj lijepi skladni mozaik. Od rođenja si ovdje i tvoje se mjesto zna. Možeš jedino nestati, brutalno se izgubiti jedne noći, ali ne bez rizika, i ne još. Djeca su premlada, roditelji prestari, sav posao držiš ti.
Sve joj to govoriš dok je grliš, kao da je stablo smokve. Možda ćeš djelovati čudno poštaru koji u tom kamenjaru drži svoje stado, ali sad je u žurbi i ne primjećuje te.
Telefon zvoni, uporni su. Brat, majka, radnica, jedna, druga, treća, opet brat. Potom iz općine. Pa iz župnog dvora. Onda malo mira. Koja sreća. I baš tad zazvoni jednom, samo jednom pa muk. Ljutito gasiš aparat. Prija ti tišina. I bog voli tišinu. Osjećaš ga, nije li to čudno? Ne živiš po božjim, pa ni ljudskim zakonima, a sada ga nekako prepoznaješ.
Pomisliš na djecu. Dvije curice koje stasaju, već se pomalo šminkaju. Ne razgovaraš s njima koliko treba, tvoja odsutnost i zamišljenost gura ih u ruke drugima, bakama, tetama, prijateljicama. Odlučiš im pomoći večeras, uljepšati ih za gradsku proslavu. Duguješ im, nježne su, nesigurne, prava suprotnost tebi. Kao i ona. I ona je nježna, ovisna. Nekad se igrala s tvojom djecom. Razne vragolije. Tko bi pomislio da će sada reći ne? Ne želim. Ne mogu. Tvoj se mozaik urušava i ti tu ne možeš ništa. Možeš samo uključiti mobitel i primiti se posla, ali prvo što ćeš ugledati njezino je ime na ekranu. Pa da, ona je ta koja zvoni jednom, pa muk. O bože, samo da se javi.
* * *
Tog se popodneva poslije nitko neće baš jasno sjećati. Nitko neće točno znati gdje je bio, što je radio i je li te negdje sreo.
Osim poštara.
Ali te večeri prije Zdravomarije izaći ćeš iz kuće bez riječi i sjesti na dvorišne stepenice. Ono, kao da ćeš zapaliti cigaretu. Sve već znaš. Majka čak i bolesna želi pješice u crkvu, otac pije od podneva. Opet se prepire s bratom. Svi su odjednom spremni i zovu te, pitaju kad biste krenuli, obiteljski zajedno, na feštu. Reći ćeš: - Evo, dolazim - sjesti u auto i nestati. Nećeš zapravo nestati, nego otići do obližnje rijeke. Na još jedan zadnji razgovor.
Tu na starom pristaništu ona će opet odlaziti, odlaziti i odlaziti, ali ovaj put znaš da je tako. To je uvijek govorila, da bolje je otići. Bolje za koga? Njezin je dom daleko, preko mora i oceana. Znaš da je tamo netko čeka. Netko od ranije. Od prije tebe. Ne zanima je što joj govoriš, jer ne govoriš ništa novo. Ide večeras, i to je to.
Očaj koji te obuzima prelomit ćeš jednom rečenicom. - Idem s tobom.
Njezino "Obećaj!" ošine te. Neće ti vjerovati i ta hladnoća u njezinim očima navodi te da je prevariš. Nju, ovo ljeto i ovaj život.
Obećavaš.
Daje ti sat. Vremena. Ni minute više.
Tako ćeš napraviti, šapuće. Tako ili nikako.
Ulice su tijesne i guste i odjednom su labirint. Kružiš, tražiš, izlaza nema. Voziš prema kući, zove te kći. Bojiš se javiti se, bojiš se pojaviti se, bojiš se vlastita kućnog praga. Bojiš se minuta koje lete i više nisu sat. Odahneš kad shvatiš da je kuća prazna. S mjesnog trga dopire već glazba. Pristižu ljudi, kreće program. Uzimaš dokumente, kartice, novac i već si na vratima.
Onda se okreneš.
Otvaraš vrata dječjih soba. Namještaš im krevete, pospremaš ormare.
Daješ im svoje minute.
Na izlazu iz mjesta, iza zadnje kuće, staneš. Okreneš se i pogledom obuhvatiš čitav jedan život.
* * *
Ujutro će te otkriti, odabrala si skrovito, čvrsto stablo. I noć dok je cijelo mjesto bančilo.
Nitko to neće moći objasniti. Nitko te neće moći objasniti. Uspješna. Vrijedna. Voljena. Majka, supruga, sestra, kći.
Ljubavnica.
Bilješka o autorici
Karmela Špoljarić rođena je u Zagrebu. Maturirala je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije te magistrirala na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti na FF-u u Zagrebu.
Piše prozne i dramske tekstove. Za tinejdžersku dramu "Nula kuna po minuti" dobila je nagradu MK-a Marin Držić, a za roman "Nije ovo Twin Peaks" nagradu DHK-a Slavić.
Objavila je i zbirku priča "Pazi što ćeš poželjeti" te romane "Major Tom". Oba romana uvrštena su, prema izboru MK-a, među najbolja hrvatska prozna djela za 2013. i 2014. godinu te dodatno nagrađena. Nedavno (2020.) joj je izašao treći roman "Rašomon".
Uz pisanje autorica vodi i razvija specifične radionice kreativnog pisanja. Osmislila je prvu dopisnu radionicu Kako početi te radionicu bajki za odrasle Bajkanje. Koautorica je tekstualno-vizualnog projekta Izložba priča te kreativno-terapijske radionice 4priče.put.
Uredila je jednu zbirku poezije i jednu zbirku priča.
Živi i radi u Zagrebu. Voli putovati i fotografirati. Povremeno slika i gradi jednu kuću.
Obožava životinje i zato ih ne jede.
O zbirci
Karmela Špoljarić, Ringišpil
Zbirka kratkih priča "Ringišpil" autorice Karmele Špoljarić dočarava nam život kao neprestano ritmično kretanje u kojem se prepoznajemo, gubimo, pronalazimo. Ja, ti, on, ona, mi, vi, oni, one izmjenjujemo se u riječima, slikama, prilikama, emocijama, sjećanjima. U nestalnim trenucima koje ponekad vrijedi uhvatiti, sačuvati, zapisati.
*Knjigu kratkih priča objavit će krajem 2020. godine nakladnik HENA COM, Zagreb
Urednica knjige, Jagna Pogačnik