Rozé
Šjora Mande obukla je bilu veštu. Bila je srijeda, ili možda utorak, u svakom slučaju jedan običan dan. Kročila je na usku kalu što vodila je put pjace, još ni podne nije otkucalo. Lupkale su ritmično njezine ljetne postole.
Prvi ju je ugledao poštar. Potom mesar. Onda i prodavač lubenica. Stari joj je ribar nazvao dobar dan. Mogao joj je biti otac. Ali nije. Njezina majka pošla je za drugoga. A ljepotica je bila. Ta njezina majka.
Ona baš i ne. Ima njezine oči, doduše. I njezin hod. I samo to, rekao bi ribar. Dovoljno, mislila je ona. Pošla je niz strmu ulicu prema jedinom marketu u mjestu. S prozora su je mjerkale zajapurene žene - bilo je vrijeme od kužine, a vani vrućina. Prodavačica srećaka i brzopotezne lutrije nagnula se preko pulta, ali nije uspjela dobro vidjeti ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....