"Magi, sjećaš li se onog ljeta kad ste ti i Milan šetali Zrinjevcem? Tada si ga pitala hoćeš li se ikada baviti onime što najviše voliš – glazbom?". Svjesna sam da postoje zajednička sjećanja, ali svjesna sam i da postoje ona koja su samo moja.
Opsesija Ekatarinom Velikom koja me obuzela ljetos bila je dovoljna da odem na predstavu Ljubavi, Saše Božića i Matee Bilosnić, u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Ne znam kada sam i zašto odlučila dati priliku baš ovom bendu, ali sjećam se da sam, slušajući njihove pjesme po prvi put, pomislila kako su oni nešto drugačije od svega što sam dosad slušala. Njihove pjesme nisu ritmične i melodično protočne, stihove ne povezuje nijedna vrsta rime, kroz njihove se pjesme na prvo slušanje moraš malo probijati, ali samo toliko dok se ne navikneš. Otprilike sam tako doživjela i ovaj glumačko-plesni projekt ZKM-a.
U početku je tijela koja su pred tobom na toj pozornici, dok simultano plešu, pokretima mehanički oponašajući ritam pojedine pjesme s albuma Ljubav, lako zamisliti kao neke konkretne osobe, možda i kao same članove EKV-a, ali ta tijela to nisu. Gledaš ih upravo tako – samo kao tijela. Bez obrisa, bez imena. Na mahove imaš dojam da iz neke vanjske perspektive gledaš ples grupice malih darkera u nekoj zagrebačkoj rupi osamdesetih dok se ne ugasi glazba, a kad se ona ugasi, zatekneš se u poziciji promatrača koji kao da je slučajno upao na nečiju plesnu probu. Plesači u svom plesu funkcioniraju kao zasebne jedinke, čak i kad im se tijela dodiruju i naizgled prelijevaju jedno u drugo. Oni žude za blizinom i bliskošću, koja nam ljudski treba, ali to su one blizine u kojima smo jedno pored drugog, a daleko smo si. Na pozornici su svi zajedno – dok se u jednom trenutku svjetla ne ugase. Tada publici ostaje samo jedno tijelo, izmoreno, na rubu predaje, u sobi u kojoj umire dan.
Koncept predstave zapravo je takav da u figurativnom i doslovnom smislu prati put od ljubavi do predaje, i to put nas kao pojedinaca i nas kao kolektiva. Put koji je od Ljubavi do predaje prošla Ekatarina, put koji smo prošli mi, narodi bivše Jugoslavije od „bratstva i jedinstva“ do krvavog rata, put kojim su krajem 80-ih prolazili mnogi.
1987. godine Ekatarina objavljuje svoj četvrti studijski album Ljubav na kojem izlaze i pjesme „Zemlja“ i „7 dana“ koje postaju nagovještaj predaje koja tek dolazi – strah, tjeskobu, propast jugoslavenskog društva, a na kraju i propast njih samih.
Iste godine, u Istočnoj Njemačkoj, Državni filmski studio DEFA konačno odobrava redatelju Heineru Carowu početak produkcije filma Coming Out, što je odluka nastala kao rezultat dugogodišnje borbe queer aktivista protiv stroge državne cenzure. Krajem te godine u Kini izbijaju masovni studentski prosvjedi čiji je cilj bio ostvarivanje ekonomskih reformi i političkih sloboda.
Dvije godine kasnije, EKV objavljuje svoj proročanski album Samo par godina za nas, koji je savršeno dočaravao taj panični osjećaj nasilnog sloma jedne zemlje. Dalje svi znamo što je bilo: Dana 3. – 4. lipnja 1989. Kineska vojska izvršava masakr nad tisućama mladih prosvjednika. Dana 9. studenog 1989. održava se svečana premijera filma Coming Out i pada Berlinski zid.
Glumački dio započinje kada na pozornicu dolazi Doris Šarić Kukuljica. Ona se, maestralna u svojoj izvedbi, isprva pojavljuje kao ona sama – glumica i naratorica nečijih tuđih priča. U monologu koji na trenutke podsjeća na duševni slom i iskreni vapaj, osjećaju se na mahove i tuga, i panika, i žaljenje, i nježnost. Monolog je isprekidan onime što bi nas moglo asocirati na isječke iz nekih starih intervjua s EKV-om, na prisjećanje njihove mladosti i djetinjstva, i na kraju i na njihove smrti. I u tom trenutku, ona tijela bez imena i obrisa, nakratko dobivaju i ime i obris. Nikad prežaljenih Ivice Vdovića, Milana Mladenovića, Bojana Pečara i Margite Stefanović, koja je otišla posljednja. Pripadnika jedne sretnije generacije koji su se na kraju predali.
Ovaj glumačko-plesni projekt postavlja EKV kao ideal kojeg smo, možda, trebali slijediti, nadu u koju smo trebali vjerovati. Ne zbog Jugoslavije kao savršene, utopističke države koja je ljudima pružila sve što su tada trebali, nego zbog sveopće društvene energije koja je u to vrijeme vladala, zbog mladosti koja je nosila svijet i zbog sustava u kojem si još mogao biti cijenjen radnik, voljen čovjek, dobar usputni prolaznik nekome na ulici. Zbog riječi koja je kao univerzalna, pomalo idealistička poruka odzvanjala tijekom cijele predstave: Ljubav.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....