Bosiljka Brajčić radila je kao novinarka i urednica u kulturnim rubrikama (Svijet, Fokus, Tanjug), a dio života provela je boraveći u zemljama tzv. trećeg svijeta i Rusiji.
Premda osebujnog životopisa, na pisanje i objavljivanje odlučila se nakon dugog vremenskog perioda i tek je sada debitirala proznom zbirkom “Ana, ne Karenjina” u kojoj se našlo dvadesetak kratkih priča, proznih zapisa koji uobličavaju njezino iskustvo iz Moskve u kojoj je živjela devedesetih.
Na rubu žanrova
Ta “kasna debitantica” svojim se “malim moskovskim pričama” iskazala kao autorica kultiviranog, mirnog i sofisticiranog stila koja polazeći od pisanja o sebi uspijeva uobličiti fragmentarnu priču o jednom gradu i turbulentnom vremenu koje obilježava raspad nekadašnjeg Sovjetskog Saveza te političke, ekonomske i socijalne promjene koje se prelamaju preko pojedinca. Bosiljka Brajčić piše negdje na rubovima žanrova i stilova, njezine se moskovske priče jednim dijelom čitaju kao publicistički (pa i putopisni) zapisi s mnoštvom detalja koji literarni tekst nadopunjavaju “viškom” činjenica i značenja, a drugim, onim možda čak i važnijim, kao ispisivanje vlastite (barem djelomično autobiografske) priče u kojoj ima mjesta za emocije, kolebanja, intimnosti, prijateljstva...
Od početnog dolaska u grad koji nije bio njezin izbor, neznanja jezika i teške adaptacije na novi poslovni i privatni izazov, pripovjedačica se sve više ukorjenjuje u novu sredinu i u njoj otkriva važne točke svoje vlastite biografije, kao i teksta koji ispisuje. Od odbojnosti do spoznaje kako je Moskva “ugodno mjesto za život”, pogotovo ako iza sebe imate ne baš ugodnu emotivnu prtljagu iz Zagreba, neće proći dugo i “Ana, ne Karenjina” sve će se više uobličavati kao proza u kojoj će autorica razotkrivati dušu grada u tranzicijskim vremenima, bilježiti ključna mjesta njezinog kulturnog i društvenog života, kojima i sama počinje pripadati.
Novi prijatelji
Pišući o sebi u Moskvi, Brajčić ispisuje crtice iz života ljudi koje susreće kao prolaznike na ulici ili kao novostečene prijatelje, a pritom nenapadno ocrtava i nemilosrdno vrijeme političkih promjena. Njezina pozicija strankinje u velikom gradu omogućava joj da o pojavama kao što su siromaštvo na ulicama, stvaranje novih bogataša, porast kriminala progovori objektivno i bez velikih emocija.
“Ana, ne Karenjina” zanimljiva je i kao “dokumentaristička” knjiga koja otvara puno mogućnosti za usporedbe, ali i kao dnevnik koji je nastojao pobjeći od previše intimiziranja, ali mu to, srećom, nije uspjelo.
Nakon svega, taj impuls za pisanjem je ipak pobijedio
plus 5 pitanja
Zašto ste tako dugo čekali s prvom proznom knjigom?
Imala sam “pisalački impuls” još od rane mladosti i bila sam uvjerena da ću se jednog dana posvetiti pisanju. Dugo sam nosila sa sobom svežanj rukopisa koji sam zvala Pandorina kutija. Ponešto sam uništila, no kako “rukopisi ne gore”, ostalo je dosta toga zabilježemo u memoriji. Na jednoj od životnih prekretnica odabrala sam novinarstvo, što mi je donijelo poprilično životno iskustvo, ali me je i udaljilo od književnosti. Srećom, moja vezanost uz knjige i pisanje ostala je konstanta.
Koliko su vam u odluci za objavljivanje pomogle radionice kreativnog pisanja koje ste pohađali?
Pohađanje radionica za kreativno pisanje, kod Miroslava Mićanovića i Milane Vuković Runjić, donijele su mi u prvom redu radost druženja s knjigom i pisanjem u krugu ljudi koji imaju iste ljubavi i iste sklonosti kao i ja. U današnje vrijeme kad se knjige malo čitaju, a još manje kupuju, raduju vas i ohrabruju susreti s onima koji, poput vas, misle i osjećaju da ovom vremenu uprkos treba pisati i stvarati. Polaznike radionica odlikuje spremnost i želja da uče, kako od voditelja tako i jedni od drugih. Rad u grupi, čitanje i razmjena tekstova pomaže da se otkriju dobre strane teksta, ali i pogreške koje treba ispravljati.
U kojoj mjeri se vaše priče mogu čitati kao autobiografske crtice, premda na koricama piše da “nijedna nije posve autobigrafska”?
Moje priče sadrže u sebi dosta moje osobnosti, mojih doživljaja stvarnosti, ali i puno fantazije kojom tu stvarnost nadograđuju i mijenjaju. U tome je ljepota i čar pisanja...
Radili ste dugo godina kao novinarka. Je li vam to iskustvo olakšalo ili otežalo prijelaz u literaturu?
Novinarstvo razvija smisao za angažiranost, uočavanje, promatranje, izoštrava oko, potiče analitičko mišljenje. To sve može biti dobra podloga za pisanje priča ili romana. S druge strane, ono ograničava maštu, otežava kad je u pitanju stil i jezik kojim pišemo - pa je i meni bio potreban dobar odmak od novinarstva.
Iz današnje perspektive, koje su prve asocijacije vezane uz Moskvu?
Moskva je i danas privlačna kao što je uvijek bila. Uvijek je uzbudljiva, uvijek intrigantna. Pomalo zastrašuje ali i šarmira!