Osijek je prvi veliki grad koji sam vidjela. Zakratko, jer moje ravnanje zuba - a i to je valjda neki aspekt modernizacije? - kod tamošnjih zubara potrajalo je tek dvije-tri godine, bez uspjeha, na prelasku iz 60-ih u 70-e. Jela sam fiš-paprikaš u Bijeloj lađi, vidjela sam veliku rijeku, trolejbus je bio crven... A onda smo mama i ja krenule prema robnoj kući. Prve godine zbog roza kolica za lutke, a pred tužni kraj moje velegradske afere - zbog okruglog paviljona (Emona?) sa slovenskom odjećom "za izvoz" (ah, čarobna sintagma socijalizma!).
Je li Osijek fatalno inficirao moje konzumerističke devijacije, ili pak moj interes za grad, grad kao takav, tko zna, ali tako je bilo. Volim Osijek, volim Osječane i drago mi je što sam pročitala knjigu Nenada...