I u ovoj vas zbirci okupira suvremena svakodnevica. Kakva je ona?
- Teško je govoriti o jednoj svakodnevici, pa i kada su u pitanju “sada i ovdje” a da se išta zapravo kaže. Te su svakodnevice mnoge i strašno različite. “Strašno” i u smislu “mnogo” i u smislu “užasno”. Suvremena, sinkronijska svakodnevica članova obitelji Todorić i radnica s njihovih kasa upravo je grozomorno, zastrašujuće različita. Prije svega okupira me priroda te razlike, i mogućnosti njezine više ili manje radikalne redukcije. Za većinu ta je svakodnevica svakodnevni izazov preživljavanja, spajanja kraja s krajem. A jedino što im vladajuća elita, oni koji ovu parodiju države vode, nudi zauzvrat banalni su nacionalističko-katolički narativi, jeftina simbolika. Kruha i igara je kao metoda vladanja još bila nekako održiva, ali kada se to svede samo na igre… Igre se nažalost ne jedu.
Koliko je kompleksno takve teme prenositi u jezik poezije?
- Možda u nekim aspektima malo kompleksnije nego nekakve neutralnije, ne toliko o trenutku ovisne teme. Za mene barem izazovnije. Izazov je ne skliznuti u patetiku, plakat, pamflet; zadržati poetsku funkciju kao dominantu. Pisati pjesme koje na neki način pokreću, a ne proglase prerušene u pjesme. Nemam baš ništa protiv dobro sročenih proglasa, no njihov su kontekst i osnovna funkcija ipak bitno drugačiji.
Na kojoj pjesničkoj tradiciji, ili uzorima, nastaju vaše pjesme?
- Ne bih rekao da postoje direktni uzori. Pogotovo ako to svedete na polje našeg jezika, s brojem govornika sve skupa manjim od 20 milijuna, tako označeni uzori najčešće signaliziraju epigonstvo, nemogućnost da se iz sjena očeva izađe. Ipak, nitko od nas ne dolazi iz čiste tame, niti iz čistog svjetla, i upitno je da takvi idealtipovi uopće postoje. Sami biramo i stvaramo svoju tradiciju. Pomalo mi se besmisleno pritom ograničavati na autore s naših prostora, budući mi je u različitim fazama Paul Celan bio jednako važan kao Tomaž Šalamun, Branko Maleš i Rešicki kao O’Hara ili Ashbery, Anka Žagar kao Kosovel, Dragojević kao Tadić i Miljković, Ingeborg Bachmann kao Char ili John Berryman.
Od čega danas žive pjesnici u Hrvatskoj?
- U najvećem broju slučajeva od drugih poslova. Problem je u tome što se ni od dobrog dijela drugih poslova u Hrvatskoj više ne može živjeti. Kada se to upari s društveno-političkom torturom kojoj smo svakodnevno izloženi, dobije se egzodus neviđen od ratnih godina, ili od doba peronospore. To prestaje biti domena svjetonazora i interpretacije, seli se u sferu dobre stare statistike. Posve razumijem ljude koji moraju otići.
Novi ste predsjednik Odbora Goranovog proljeća. Teško je danas voditi manifestacije. Koji su izazovi?
- Nemamo, nažalost, uglavnom vremena za ozbiljne izazove programskog, sadržajnog, konceptualnog tipa; nemamo se, dakle, mnogo mogućnosti baviti svojim pravim poslom. Manje-više sve se svodi na puko držanje glave nad vodom. Ukratko, i samo na prvi pogled tautološki: kako preživjeti, a ne umrijeti.