StoryEditor
PIŠE ŽELJKO IVANJEK

MATOŠEVA POEMA IZ 1907. Stihovi koji sažimaju povijest austrougarske periferije

 Wikipedia

Manje je važno to što je prošlo 110 godina od prvog objavljivanja poeme “Mora” Antuna Gustava Matoša (AGM), važnije je da se pročita što je jedan mudar a omrznut čovjek na rubu Austrougarskog Carstva smislio i u stihove skladao davne 1907. godine.

Urednik Matoševe knjige, Ivica Matičević, mudro je postupio oslanjajući se na raniji esej priređivačice Ružice Pšihistal, koji je pretvorila u novi, u “Apokalipsu hrvatske duše”. Jer, Matoševa “Mora” jest apokalipsa “ne samo po tomu što objavljuje kraj moderne civilizacije i utoliko kraj jednoga svijeta”. “Ona je apokalipsa jer je njezin sadržaj, cilj i destinacija sama istina”, zaključuje Pšihistal. Periferijski fin de siècle austrougarskog carstva ostao je izvan fokusa ključnih eseja o tome razdoblju, poput istoimene knjige Carla Emila Schorskea koji se zadržao na Beču, odnosno Vienni. U jednoj takvoj studiji Matoš bi bio glasnik Apokalipse, ne samo carstva na umoru nego i njegove, carske Hrvatske.

Obeshrabren i napušten, pjesnik sažima historiju u šest redaka: “Grudi mi tište turski bastijoni,/Bataljoni švapski, Dužda galijoni,/Pastorak ja sam borbe svih giganta,/Guši me podlost lažljivog Bizanta,/Sofizam Beča, pohota Budima,/Labirint mračni katakompskoga Rima”. Sedam godina kasnije Matoš je ležao u Vinogradskoj bolnici, gladan poslije operacije. U sobi koju je i danas moguće razgledati u starom krilu nagovještene ratne apokalipse, baš kao pastorak hrvatske književnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 15:06