ZAGREB - Nekoliko sam puta započinjala pisati knjigu. I uvijek bih vrlo brzo odustala. Ili priča nije valjala, ili mi je nedostajalo upornosti. A onda mi je prije dvije i pol godine umrla mama, tata je završio u bolnici, bio je studeni, neka ružna zima, izlazila sam s posla, kada sam na nebu ugledala munju. Onako, baš pravu munju. Tada sam si rekla, e napisat ćeš tu svoju knjigu, nema više odustajanja. Ta munja je bila znak. I eto, napisala sam ju.
Merita Arslani rođena je Zadranka, godišta 1974, cura iz one generacije koju je zatekao rat negdje na izlasku iz puberteta, u vrijeme kada se obično odlučuje što i kamo sa sobom. U ovom su naraštaju te, vjerojatno i najvažnije životne odluke, najčešće bile iznuđene logikom povijesnoga trenutka. Pogotovu u provinciji, u gradovima oko kojih se ratovalo i na koje su padale granate. Malo tko je tada imao sreću da sa sobom može učiniti ono što bi učinio u neko normalno, mirno vrijeme. Iako većina njih nije dijelila prognanička iskustva, Meritin bi se naraštaj, rođenih između 1973. i 1978, mogao nazvati prognaničkim, i to im ime doživotno pripada, jer putem kojim ih je uputilo 1991, svi oni, zapravo, idu i danas.
“Neko vrijeme sam sa sestrom živjela kod strica, u Francuskoj . Bilo je to doba najgoreg rata. Kasnije smo se vratile. Tada mi se jako svidio Pariz. Kada bih mogla slobodno birati, živjela bih u Parizu. ”
Slobodni psihoterapeut
Vedra je i laka osoba, od onoga blaženog, a tako rijetkog svijeta, koji ima dar da druge sobom ne opterećuje. Ako treba, šutjet će i slušati, dok god govore i nastupaju oni koji imaju potrebu da budu u centru pažnje, ili imaju nešto važno da ispričaju. Govorit će kad više nitko nema ništa za reći, duhovito, s do fanatizma dovedenom pažnjom da ljude ne uznemiri ili ne povrijedi. Ona okolo hoda i s ljudima se druži kao neka vrsta nelicenciranog psihoterapeuta. I kako se to već zna dogoditi: radikalni imidž, autfit i vanjština, s kojima nikako ne može ostati neprimijećena i nevidljiva, nalegli su na posve blagu osobu.
“Ne bih rekla da sam introvertirana. O svemu možemo razgovarati, ali kada bih trebala govoriti o sebi, ja obično zašutim. Ne znam zašto bih o sebi pričala. Čim mi netko postavi takvo neko pitanje, dođe mi da odgovorim - a zašto me to pitaš?”
Priča koja joj se, napokon, otkinula, potpomognuta munjom nad Koranskom ulicom, govori o anđelima. Je li to sretna ili nesretna okolnost, tko bi sad znao, ali započela ju je pisati kada je planetarna moda angelologije bila u začetku, ili još nije dobacila do naših krajeva.
O anđelima, obično, danas pišu prikriveni kršćanski fundamentalisti, pobornici i pobornice mirnoga obiteljskog života, u sjeni križa i agresije Zapada na Irak, Afganistan, Libiju..., pisci iz supermarketa ili pobornici onoga naivnog, vjeronaučkog katolištva, zasnovanog na lijepoj, u osnovi pedofilnoj, molitvici anđelu čuvaru. “Ne, ja nisam ništa od toga”, sliježe ona ramenima, “savršeno sam nereligiozna. Ali vjerojatno je smrt oba roditelja u kratkom vremenskom razdoblju imala utjecaja na priču romana. Vjerojatno tu nešto postoji. Ako ćemo već o tome: jedino mi je žao što im nikada nisam rekla da ću napisati knjigu.”
Postoji još nešto što je kod Merite Arslani, u sasvim holivudskom smislu, podobno za priču o anđelima. To je činjenica da ima sestru blizankinju, i to jednojajčanu, toliko sličnu da čovjek, nakon nekoga vremena, donese odluku da i sestru pozdravlja, bez obzira na to što je ne poznaje, da ne bi svaki put morao zuriti koju je to od njih dvije sreo. “Sigurno da ima nečega u tim blizanačkim stereotipima. Dogodi se da ju ja nazovem, taman kada je ona htjela nazvati mene.
Ali zar se to ne događa i ljudima koji nisu blizanci? Od onih fantastičnih doživljaja, na rubu znanosti, pamtim samo jedan. Noć prije nego što će sestra na operaciju noge, mene je luđački boljela noga. Inače ona se bavi drugim poslom, filmska je montažerka. Bavi se slikama, a ja riječima. I nema baš nikakvih ambicija da nešto napiše. Ali u osnovi, mislim da bismo se mogle i zamijeniti.”
Djetinje veselje
Merita je bila upisala francuski i latinski, ali je ubrzo otišla u London . A što bi naše cure i radile u Londonu, nego da čuvaju djecu. I tako, kao dadilja je listala novine, i ugledala nekakav oglas za studij novinarstva. Imala je višak slobodnog vremena, upisala je novinarstvo, i navukla se.
“Studij je bio nevjerojatno zanimljiv. Učili smo minimum teorije, i od prvoga dana ušli smo u nekakvu simulaciju redakcijskoga života i rada. Cijeli taj londonski studij bio je insistiranje na praksi i praktičnome novinarstvu. Valjda mi se zato i toliko svidjelo. Ali kada sam se vratila doma, u Zadar, nisam se odmah nastavila baviti novinarstvom. Godinu dana sam vodila videoteku, ali kako posao nije dobro išao, morala sam od toga odustati. E, od tada se stalno bavim novinarstvom, najprije u Zadru, a onda sam došla u Zagreb.”
Merita Arslani je među rijetkim, a pritom ambicioznim i obrazovanim, novinarima našega doba, koji se nisu tražili i nalazili u političkome novinarstvu. Nije nikad radila ni u danas odumrlim kulturnim rubrikama.
Pisala je, i još uvijek piše, o životu, u svjetlijem i veselijem smislu te riječi, o novim proizvodima, slavnim osobama i svemu onom što određuje neki bolji i ljepši ritam svakodnevice. Recimo, Merita je prva u Hrvatskoj pisala o kroksicama, onoj gumenoj, nevjerojatno udobnoj, a zabavno i privlačno ružnoj obući, koja tako strašno ide na živce nekome dosadnom novinskom snoberaju.
Taj mali, obični i pametni člančić neće ju u ovome i ovakvom novinarstvu proslaviti, niti će ga itko smatrati jako važnim, ali eto, čitatelj ga pamti godinama, i po njemu pamti sezonu dvije svoga života. Uglavnom takvim se novinarstvom Merita bavi. Za Vladu i vladajuće korporacije, možda, sasvim nebitno, ali ljudima koji žive i pamte, itekako važno.
Kaže da voli čitati povijesne romane i krimiće. Oduševljavala se Stiegom Larssonom, i bili su joj čudni i smiješni tipovi koji su nastojali dokazati kako Larsson, zapravo, ništa ne valja.
Pisanju knjige djetinje se veseli: “Divna je ta mogućnost promjene, koja se događa pri nastajanju romana. Recimo, verzija koju sam napisala prije godinu i pol, nije imala veze s onim što je od nje nastalo na kraju. Uživala sam u tome, i da, pisat ću, nadam se, i sljedeću knjigu. Nije mi frka priznati da su trenuci kada su mi javili da je knjiga došla na skladište, i kada sam je prvi put držala u rukama, bili najsretniji u mome životu.”
Merita Arslani neobična je i sasvim netipična pojava u hrvatskome javnom životu, u našem novinarstvu i književnosti. Čvrstih stavova i blage naravi. Bez ikakvih očekivanja od drugih, a s ozbiljnim očekivanjima od sebe. Nikome na putu i na smetnji, ravnodušna prema svijetu važnih persona, kojim je okružena. Fanatik gadžeta i znalac mobitela, a svejedno nekako mimo toga svega. Opredijeljenjem i željenim identitetom Parižanka, a nikada nije bila u Louvreu i na Ajfelovom tornju. Superjunakinja iz svijeta pitomih ljudi.
Šokantna lakoća pisanja: savršeno je nesentimentalna, a uz to najnježnija na svijetu
Tako je ispalo da sam skoro od početka pratio nastanak romana “Anđeli će samo zaspati”. Autorica mi je, istina snebljivo i u brizi da mi ne krade vrijeme, donosila rukopis u raznim fazama, s molbom da iznesem svoje primjedbe. Nisam joj bio od velike pomoći. Jedva da bih uspijevao smisliti kakvu primjedbu, a priču sam čitao lako i sa zanimanjem.
Čitao sam je tako da nisam uspijevao misliti o tome da je, ustvari, moj zadatak da nešto prigovaram. Od samog početka, i na kraju, bila je to priča o umiranju. Jedna od emocionalno nevjerojatnijih koje sam pročitao.
A svaka peta knjiga vam je, znate to i sami, o nekakvom umiranju. Sposobnost da se o smrti i putu prema njoj piše tako savršeno nesentimentalno, a istovremeno nježno, najnježnije na svijetu, gotovo da je šokantna. Pod tim dojmom, ni danas, nakon što je knjiga objavljena, i ja joj se radujem - ali svakako manje nego Merita - nisam, zapravo, u stanju iznijeti niti jednu jednu primjedbu. Ili samo jednu, o kojoj ću na kraju.
Ovo je upravo onakva knjiga, do kraja i u potpunosti, kakvu je autorica htjela napisati, savršeno dosljedna i do kraja izvedena priča o smrti. Ili o anđelima, kako vam volja. Jedina, i neprihvaćena moja sugestija, ticala se naslova. U ovo đavolje doba kada su anđeli u modi, ne bi ih trebalo spominjati u naslovima. Ali bit će da je autorica i tu u pravu, jer moda će proći, a anđeli će ostati.