Kao što je to i često slučaj, Lászlov i moj početak bio je, zapravo, slučajan. Roman Simić je 2010. godine na Festival europske kratke priče pozvao Lászla Krasznahorkaija kao književnog gosta. Voditelj festivalskog razgovora trebao je biti Jurica Pavičić, no kad je on otpao, Roman je pozvao mene jer je znao da sam čitao Krasznahorkaija. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je "Seiobo je bila tamo dolje", u njemačkom prijevodu, a ne "Sotonski tango" ili "Melankolija otpora", kao što je to često slučaj. S Lászlom, dakle, u proljeće 2010. sjedim u Polukružnoj dvorani ITD-a, u kojoj sam nekad organizirao koncerte eksperimentalne glazbe, u publici je nekoliko prevoditelja i pisaca, hrvatskih Mađara i par hungarologa, ukupno nas je u dvorani možda trideset. Dalibo...