StoryEditor
PRIČA J. PINTARIĆ

Moja majka je tri tjedna umirala potpuno sama u stacionaru staračkog doma...

Priča “Obična smrt u doba korone” nastala je u vrijeme karantene, nakon što je autorici umrla majka u staračkom domu
Ilustracija
 Www.allover.cc/mev/Allover Photo/Profimedia

Zbirka kratkih priča Jadranke Pintarić pod naslovom “Dobro sam i ostale laži” bit će objavljena u rujnu u nakladi V.B.Z.-a. Sve priče tematiziraju melankoliju/depresiju kao prešućeno ili osviješteno životno stanje.

Jadranka Pintarić završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Radila je kao novinarka na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređuje knjige od 1994. i potpisala je više od petsto izdanja. Objavila je knjigu vlastitih odabranih književnih kritika “U smjeru meridijana” (HFD, 2003.) te zbirku proza pod naslovom “Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti” (Profil, 2008.).

Priča “Obična smrt u doba korone” posljednja je u knjizi, nastala je u vrijeme karantene, nakon što je autorici umrla majka u staračkom domu.

image
Jadranka Pintarić
Neja Markičević/Cropix

Šale o smrti uglavnom nisu smiješne. Ni ona autoironičnog i ciničnog Woodyja Allena: “Ne bojim se smrti, samo ne želim biti blizu kad se dogodi”. Ili, pak, ona urnebesnog komičara Jerryja Seinfelda: “Prema većini istraživanja, ljudi se najviše boje govoriti u javnosti. Na drugom mjestu je smrt. Smrt je na drugom mjestu. Je li to u redu? Za prosječnu osobu to znači da joj je bolje biti u lijesu nego držati posmrtni govor”.

Frivolne su to šale i pošalice dok vas se ne tiču, dok ste mladi, zdravi, bogati; dok se ne tiču vas i bližnjih; kad niste predani vjernik. I u situaciji kad ste, na prvu olakotna okolnost, neurotik na višedesetljetnoj psihoanalizi i kad ste nepopravljivo sjebani - frivolne su. U redu, smrt je posljednji tabu današnjice. Nije eureka. Nije!

Jer tada, suočeni sa smrću, ne možemo biti najbolja verzija sebe: ni kao umirući, ni kao svjedoci umiranja. Pritisak je velik da uvijek budemo najbolja verzija sebe. Ali, ne možemo, ne možemo jer smo smrtni, slabi, sjebani, strašljivi.

I kakav je to učitelj bol??? Žalibože tog učitelja! Neka ga u imaginarnom jer je niškoristi. Svaka istinska bol gubitka je nova. Neproživljena. Neodbolovana. Dovijeka. Sve drugo je bacanje pijeska u oči, zavaravanje. Kvaka je u tome da samo naučiš živjeti bez tog gubitka. “Samo!”

Majka je tri tjedna umirala u stacionaru staračkog doma u karanteni. Ne od virusa. Nije ni znala za svjetski virus. Umirala je jer je došlo njezino vrijeme. Nismo mogli do nje. Ona se više nije mogla javiti na mobitel. Jednom dnevno mogli smo pitati medicinsku sestru kakvo je stanje. Neke su bile nehajne, druge zlokobne. Medicinski brat mi je dan prije smrti rekao, ili sam izvukla iz njega, da nema volje za život. A dugo je bila bolesna, tijelo žilavo i uvijek je imala volje za život. Običavala sam reći: više od mene depresivne. I poslije pregrizla jezik. Umirala je polako, natenane. Naravno da je nestalo volje. Volja obitelji nije se mogla probiti kroz koronašku izolaciju. Tako je ta smrt, teško bolesne žene od osamdeset, pretvorena u obiteljsku (ili barem moju osobnu) tragediju pandemije: jer je usprkos obitelji umrla sama, u impersonalnom stacionaru staračkog doma.

...

Sahrana u doba korone: skromno. Nas četvero, krvno joj najbližih (za bliskost po duši propisi u izvanredno vrijeme ne pitaju) i predstavnik vjere, da bi se uz raku pridružila četvorica grobara. Groblje pusto, tek tu i tamo netko prođe. Sunčano je i hladno. Drhturimo. Nas četvero krvno joj najbližih. Međusobno nismo povezani ni inače, štoviše od mene su se, obilježene neprihvatljivom preosjetljivošću, odavno distancirali, pa nam je dobrodošlo pravilo prostorne odvojenosti. Tata se sjetio (inače se deklarira kao nevjernik) našeg starog patera iz doba socijalizma koji je uvijek bio Čovjek. Sestra ga je našla, poslovno učinkovita kao i obično. I taj se sijedi starac svih nas sjeća - jer ipak je dolazio u kuću ne samo za blagoslov, nego onako usput da pita kako smo. Onomad, kad se, navodno, nije smjelo pokazivati vjeru. Poslije, zbog neortodoksnosti nije bio omiljen u hijerarhiji pa je umirovljen, iako je bio u snazi, tjelesnoj i duhovnoj. No, na izričiti zahtjev nas, navodno vjernika, dopustili su mu da održi službu. To je bilo olakšanje jer je bio netko poznat, drag, topao, nedoktrinaran... Netko tko ne izgovara hladne frazetine, besmislene formule i lažno je tugaljiv. Pomislim: srećom pa nema i rodbine i susjeda da plaču nad njom, a nijednom je nisu posjetili u staračkom domu - jer svih tih godina “nisu imali vremena”, premda je dom u širem gradskom središtu. Valjda su mislili da će živjeti vječno. Uostalom, i ja sam.

Hod kroz groblje nalikovao je filmu apokalipse: zbog tatine štake - korak po korak, pokraj u potresu razrušenih spomenika, sveg tog skršenog mramora koji je trebao biti za vječnost, svih tih polomljenih kičastih kipića koji su morali svjedočiti o veličini preživjelih, svih tih krhotina koje su skromno govorile o mrvicama našeg postojanja. Mučan hod u muku.

Osim ptica. Ne daju se smesti. Cvrkuću koronaški glasno. Električni motor vozila s lijesom svakako im nije konkurencija. Kao ni naša nijemost. Rekla bih: svatko sa svojim grizodušjem. Ali nisam sigurna u: svatko. Jedino u svoje.

S obje strane rake dvije su gomile vlažne ilovače. Pomislim: koje svetogrđe, zemlja je nabacana na dvije susjedne grobnice. Valjda se tako mora na groblju civilizacije 21. stoljeća. Prostor je skučen, prostor je skup. Smrt je skupa. Tata je prije više od trideset godina kupio grobnicu. Nemamo taj trošak. Onomad, djed je tati dao u zadatak da mu nađe povoljnu grobnicu, takav je bio običaj i red - pobrinuti se za raku za života. Tako je tata usput kupio grobnicu i sebi. Kad bismo na Sve svete odlazili položiti cvijeće i lampaše na grob bake i djeda, običavali smo si dati u zadatak da pogledamo i ima li “podstanara” u tatinoj grobnici. Uvijek smo se izgubili jer smo zaboravili broj polja. Postala je to obiteljska pošalica na 1. studenoga: koliko dugo ste tražili “podstanara”? Jeste li oborili preklanjski rekord od tri sata?

Ovaj put nije bilo lutanja: vozač vozila s lijesom znao je točnu lokaciju. Mi smo opet bili izgubljeni. I zbunjeni zatečenim: smijemo li stati na porušene ploče ili ih moramo zaobići? Nesvjesno smo ih zaobilazili: valjda nadajući se da će tako jednoga dana netko zaobilaziti našu. Zaboga, ne možeš zagaziti na tuđe ime!

Na mjestu otvorene rake naš je pater znao što valja činiti. Taj je posve sijedi starac govorio nešto lijepo što me nije iritiralo (kao što inače bude uvijek na pogrebima u današnje doba, punim praznih riječi). Skrušeno i u pola glasa. Više nije ni trebalo. Odjekivala je tišina zamrlog svijeta.

I kad su pale prve lopate zemlje na lijes, bilo je jezivo. Prošli su me trnci i slabost - to je znak konačnosti. Mukli je tresak dugo odzvanjao. Predugo za nas navikle na buku civilizacije. Između svake lopate odzvanjala je tišina: bez ljudi, bez prometa... Samo se čuje tresak zemlje. I ptice.

Nijemi smo se vratili do ulaza i auta. Svatko sa svojom boli. Nepodijeljenom.

O čemu bismo? Ionako se nismo borili za naklonost preminule. Barem ja nisam znala ništa o tome.

Tupo sam preležala ostatak dana. Obuzela me zimica.

...

Ne lažem sebi: odnos s mamom bio je, pristojno rečeno, daleko od idiličnog. Odnosno, bio je zajeban. Kad si mala - ne znaš; kad si mlada - buniš se; kad sazreš - postavljaš si milijun pitanja; kad ostariš - zašutiš. Posljednjih godinu dana ništa si nismo imale reći. Često sam pomislila: “Mama, oprosti, ništa ti ne zamjeram. Nisi znala bolje. Takva su bila vremena. Djeca nisu bila božanstva kao danas. Nisam bila iznimka”. Sad ne mogu znati bi li ona to razumjela ili nije ni marila...

Prijateljica mi je napisala: “...dan po dan, jedino tako, odi dan po dan i ne misli više od toga”.

Strukturu dana mi od raspada spašava koronaška i postpotresna rutina: pod tuš idem i ujutro i uvečer - da me pod ruševinama ne nađu neopranu, a i naparfimiram se - za sebe; rašpam nokte da ne postanu pandže; ujutro odjenem deblju trenirku, za spavanje tanku ljetnu; pravim zelene salate za ručak; ne gledam pukotine na zidovima jer drugima je gore; doduše ne vježbam jer toliko volje ipak nemam, ali kad idem baciti smeće, napravim krug po naselju; ni prije nisam ostavljala neoprano posuđe u sudoperu i odjeću po stolcima. Ali to je uglavnom sve.

Između se žderem što sam joj onomad prigovorila ovo-i-ono. Krivo mi je što joj češće nisam donosila kolače koje je jako voljela. Predbacujem si bezbrojne situacije...

Nećemo spominjati ništa gore. Nije više važno. Svako zamjeranje je nestalo s onim muklim zvukom zemlje bačene na lijes. Kontroverzan odnos je skončao. Za nju. Bio je to odnos dvostruke žrtve: ona je bila žrtva svog životnog scenarija žrtve, ja sam, i ne htijući, bila njezina žrtva. Reziduum je meni na duši - ako tu neuhvatljivu supstancu mogu tako nazvati.

...

Sjećam se kad je umro djed s kojim sam živjela pod istim krovom, samo dva kata niže. Tog dana digao se ujutro, po običaju popio si štamprlek rakije “da ubije bacile”, prožvakao koricu starog kruha - jer samo takav je jeo, skuhao si kavu, sjeo na svoj stari otoman da posluša na radiju vijesti i zaspao zauvijek. Našla sam ga nekoliko sati poslije, imao je blaženi izraz lica, nije me uplašio. Bila sam sabrana da sve odradim prema pravilima. Čak sam se sjetila da pronađem svilenu vrpcu za čeljust. S mamom nisam imala takvu priliku. Nisam joj mogla svezati svilenu vrpcu jer je bila koronaška karantena. A imala sam je, kunem se, imala sam je. U zadanom trenutku znala bih gdje je. Ali tog dana rano ujutro, a bila sam zbog nesanice budna i već popila dnevnu dozu kave, kad je nazvala glavna medicinska sestra iz staračkog doma, nadležna za takve situacije, nisam se sjetila svilene vrpce. Samo sam poput automata govorila “dobro”, “razumijem”, “hvala vam”.

I ubrzo je došla prva subota, dan kad sam joj odlazila u posjet, odnosila voće, kolače, ljubiće. Gledala sam njezin broj u mobitelu - ok, nisam puknula i pritisnula ga. Uostalom, imam još nekoliko pokojnika u mobitelu: ako ih nisam izbrisala iz sebe, zašto bih ih izbrisala iz glupog aparata? Neke čak prenosim iz aparat u aparat. Da, zaboravim da je pohranjen njihov broj, ali nema veze, svako toliko ipak se ukažu na ekranu. Tako će i ona. Neću je izbrisati... Opet mi je bilo jako hladno... I bilo mi je žao što joj nisam mogla donijeti posljednju kremšnitu i ljubić koji mi je za nju donijela kolegica s posla.

...

Složen je to bio odnos. No, mene ne bi bilo bez nje, ne bi me bilo ovakve bez nje onakve. Ne bih bila preosjetljiva da ona nije bila neosjetljiva. Ne bih bila velikodušna da ona nije bila uskogrudna. A možda se i varam jer je naš karakter davno zadan nekom nam nepoznatom Providnošću?

Ali nikad mi nisi rekla da me voliš, nikad ti nisam rekla da te volim. Uostalom, ni nitko drugi u našoj obitelji te riječi nije izgovorio. To nije bilo primjereno. Od njihova neizgovaranja ostala je trajna, nenadoknadiva šteta. I da smo obje proživjele tri stoljeća, ništa si ne bismo rekle. Nikad ništa nismo raspravile. Nije primjereno - tako meni i dan danas neverbalno poručuju. Nismo se ni zagrlile oproštajno - jer se u našoj obitelji ni inače nije grlilo. A eto, barem mi sad ne pada teško biti izolirana... Oduvijek sam bila izolirana. Nastupio je jedinstven trenutak u mom životu: prilagođena sam okolini - ne izlazim iz kuće i to je poželjno.

Da, pogriješila sam: mislila sam da ćeš živjeti još dugo, da ćemo za sve imati vremena. U tom stacionaru staračkog doma s cimericama koje su umirale. I bila sam ti kriva, i bila si mi kriva. I nema tu pravde. Ni u vječnosti.

U kvantnom svijetu smrt postoji samo ako je promatramo. Navodno ništa ne postoji prije nego što to percipiramo, u kvantnoj dimenziji. Nisam vidjela tvoju smrt, za razliku od djedove. Pa je li onda stvarna?

Prijateljica mi je rekla: “Znaj da si ne trebaš ništa oprostiti, budi mirna u tom smislu; da se tebe pitalo, puno toga bilo bi drukčije, ali nije te se pitalo; da si mogla birati, puno toga bi drukčije birala, ali nisi”. Nismo li svi?

Kako se nositi s vlastitim demonima? U trenutku “obračuna“ s umrlim: neizdrživo, tegobno, na trenutke razorno, za vanjski svijet granično. Što sam joj sve oprostila? Jesam li uistinu? A ona meni? Je li doista? “Drugi su pakao”, zar ne?

Išla sam dan po dan…

...

U nekim davnim, boljim vremenima prijatelj je smislio sintagmu za naše depresivne dane: da smo mi u programu antisocijalizacije. I bez smrti i bez pandemije depresivci su u samoizolaciji bez vanjske prinude. Samotnost je potrebna za promišljanje krajnjih pitanja, za stalnu upitanost nad smislom, za potragu za utrnućem. Ponekad se iz takve duboke, trajne depresije razvije ono što su nekoć zvali apsurdnim umom: onim koji u pitanje dovodi život sam. Taj apsurdni um ništa nikome ne želi nametnuti, stvari su takve kakve jesu jer da nisu, život bi bio drugačiji. Ponovno Camus: “Ljudi plaču zato što stvari nisu onakve kakve bi trebale biti”. Život je apsurdan. I apsurdan um uvjeren je da ga ima pravo skončati. Pod svojim uvjetima. U odabrano vrijeme. Za nj nije dovoljno vidjeti smisao, nego se mora imati i volja za smislom. A smisao može biti i smrt. Suicidaru* dovoljno. Takvi će vam reći da nemaju argumente za život. Jer kad jednom dođeš do granice, svoje granice, više ne možeš tragati za argumentima, uzrocima i posljedicama, moralnim obzirima itd.? Za život preostaju samo bezrazložni motivi. I tada, poput pjesnika, kažeš: “Živim, jer planine se ne smiju, a crvi ne pjevaju”. Negdje sam bila pročitala da se strast apsurda pojavljuje u životu čovjeka koji osjeća da nema što izgubiti. Živjeti osamljeno znači od života ništa više ne tražiti i ne očekivati. Jedino iznenađenje je smrt. Veliki usamljenici se nikada nisu povlačili da bi se pripremili za život, nego da bi, produhovljeni i rezignirani, razriješili svoj život. Iz pustoši ili pećine ne može se primiti nikakva poruka za život.

...

Boli te? Bit će i gore. Nitko ti neće pomoći. A i zašto bi?

Nema tih tableta koje će me izliječiti od mene same. Nema tog virusa koji će me učiniti drukčijom osobom.

...

“... dan po dan, jedino tako, odi dan po dan i ne misli više od toga.”

...

A glede Seinfeldova istraživanja: jednoć, držala sam posmrtni govor prijateljici. Nisam imala tremu. Opcija da govorim na maminu sprovodu nije ni postojala. Ne samo zbog koronaške ograničenosti događaja. Kome bih govorila? Onima s kojima je tuga ostala nepodijeljena? Pticama? Voljela bih govoriti pticama, kao i Brodski... ali to mogu i bez formalnog povoda.
Prijateljica je onomad umrla na moj rođendan. Ne vidim u tome nikakvu sudbinsku vezu. Jednostavno, bilo je njezino vrijeme. Prijatelj mi je napisao: “Jebi ga, sve nas je manje i svijet je sve ružniji”. Za nas, svijet je ružniji za nas na odlasku! Ne za one koji dolaze. Tako je odvajkada.

...

I jesam li džaba krečila svih tih godina? Jesam za svijet, za sebe nisam! U smrti je svatko uvijek iznova sam.
Odavno sam naučila da ne moram imati mišljenje o svemu. Stoga o običnoj, nespektakularnoj, nezabilježenoj smrti u vremenu korone nemam mišljenje. Nisam kompetentna. Imala sam “samo” jednu na duši. Ali imam nepodnošljive, prenapregnute tektonske ploče emocija. Trešnja će me preustrojiti ili me neće biti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. kolovoz 2020 19:25