Devetnaestero hrvatskih dramskih pisaca napisalo je monologe na temu samoizolacije, potaknuti projektom Monovid-19 koji su osmislili Ivor Martinić i Jelena Kovačić. Pisali su i surađivali okupljeni oko teme, mnogi odavno iz Hrvatske i odsutni – iz Berlina, Škotske, Španjolske...
Monovid-19 bit će rezultat suradnje internet portala Drame.hr, SPIDA-e (Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela) i časopisa Kazalište.
“Projekt nastaje kao pokušaj sagledavanja novih okolnosti života na koje nas je prisilila situacija pandemije Covida 19 i zadnjih nas par tjedana natjerala da preispitamo neke svoje do tad samorazumljive životne navike i uspostavljene odnose, osvijestimo neke nove strahove, testiramo svoju otpornost na paniku, ali i dovedemo u pitanje društvene i političke sisteme u kojima živimo. Paradoks je to situacije koja nas istovremeno razdvaja, ali i spaja na jedan sasvim nov način”, govori Ivor Martinić.
Monološka forma
Kovačić i Martinić zadali su autorima monološku formu, mogli su pritom birati žele li pisati iz pozicije novostvorenog lika, postojećeg lika neke svoje već napisane drame, postojećeg lika drugog kanonskog pisca ili pak iz pozicije stvarne povijesne ili suvremene ličnosti. “Izbori su bili različiti, glasovi su progovorili o mnogočemu, a zajedno su stvorili zapis jednog vremena za kojeg još ne znamo što nam donosi”, kaže Martinić.
Portal Drame.hr svakim će radnim danom objavljivati po jedan monolog, a svi monolozi bit će okupljeni u časopisu Kazalište.
Pisci koji sudjeluju u projektu, autori koje ćete sljedećih tjedana moći čitati su Tomislav Zajec, Rona Žulj, Tena Štivičić, Mirna Rustemović, Ivana Sajko, Vedrana Klepica, Dino Pešut, Jasna Jasna Žmak, Ivan Penović, Dubravko Mihanović, Ivana Vuković, Olja Lozica, Nina Mitrović, Espi Tomičić, Luka Vlašić, Goran Ferčec, Beatrica Kurbel, Dina Vukelić i Katja Grcić. “Osjetili smo da nam u ovom trenutku koji nas je sve iznenadio i koji je posve specifičan treba dramski glas”, opisuje Martinić kako su došli na ideju za Monovid-19.
zapis o vremenu Na projektu su Kovačić i Martinić radili mjesec i pol dana pokušavajući naći što je moguće bolju formu koju bi ponudili dramskim piscima za pisanje, za rad na ovom projektu.
“Bilo je važno i potrebno napraviti neki projekt koji bi u ovim vremenima okupio dramske pisce i prikazao ih kao svojevrsni kolektiv. Krizne situacije nas uvijek zbližavaju, a ovo nas je zbližilo na nov način. Svi su se autori koje smo pozvali iz prve odazvali na poziv. Ono što nam je bitno jest da će sve biti objavljeno u dva broja časopisa Kazalište, oba će izaći ove godine. Ovo će ostati kao zapis i kao početak nekog možda puno šireg i razrađenijeg projekta”, kaže Jelena Kovačić.
Monovid-19 krenuo je s tekstom Tomislava Zajeca “David. Preko stakla” u kojem se Zajec ponovo bavi likom iz svoje drame “Ono što nedostaje”, kako sam autor u tekstu kaže: “David još ima nešto za reći, pa sam ga pustio.”
David je danas, 2020. godine, odvojen od oca koji je u Domu za starije i nemoćne osobe. Rona Žulj svoj je monolog pisala iz pozicije Melanie Trump, vrlo kritički pišući o dubljem značenju takozvane socijalne distance koja odgovara političkim moćnicima. Dino Pešut je napisao poetičan monolog inspiriran filmom “Nebo nad Berlinom”, promatrajući Zagreb i sve ono što što njegovom liku nedostaje u trenucima odvojenosti ne samo od bliskih osoba, nego i od grada i života koji odjednom postaje dalek.
Sasvim novi likovi
Ivana Vuković je pisala o samoj situaciji s kojom se danas suočava kazalište bez živog kontakta s publikom i je li moguće taj kontakt ičime nadomjestiti. Mirna Rustemović je izmaštala lik koji je opsjednut praćenjem osmrtnica i kako to izgleda u ovakvoj situaciji. Dubravko Mihanović je napisao monolog sa tri glasa inspiriran stvarnim pričama.
Katja Grcić je duhovito reinterpretirala Richarda III. Duhovita je i Dina Vukelić sa svojim monologom o jednoj posebnoj Sanji. Olja Lozica je ispisala dirljiv monolog jedne starije žene koja u samoizolaciji započne primati uzbudljiva pisma. Jasna Jasna Žmak odlučila je pisati iz pozicije stvarne osobe, liječnika Brune Canarda. Beatrica Kurbel je pisala o razvedenom paru koji na neki način situacija izolacije ponovno zbližava.
Monolozi su vrlo različiti, sadržajno i stilski, od intimnih do ludističkih. Od onih inspiriranih stvarnim ličnostima do onih inspiriranih kanonskim dramskim likovima, a u njima se pojavljuju i neki sasvim novi likovi koji tek započinju svoj dramski život.