Mislim: trebalo bi početi s bujicom psovki, najužasnijih sa svih ovih prokleto ukletih balkanskih prostora. To bi bilo autentično. Ali em mi ne bi objavili, em to nije bila moja reakcija – samo sam zanijemila, nakon što su mi se osušile suze. Inače psujem – kad sam dobro, a kad me obuzme mrak i potonem – samo se skutrim u ćošak i preplavi me vjekovni čemer. Kao poslije čitanja ove besjede. Nemam ni verem trave za koju "baba kaže da liječi čemer".
Pa se moram sabrati i nešto napisati, bemu! Kako kad vidim tu djevojčicu Ivanu, bijele kose koja pita: "Je li itko javio ljetu da sam umrla?" Vidim tu Smrt koja je dječak, brata koji nosi mrtvu djevojčicu u dvorište i majku koja se "smanjila i osušila kao zaboravljena jabuka", babu koja ne steže čvor na marami...