Slučaj Harukija Murakamija po mnogo je čemu jedinstveni književni fenomen. Poznato je da Murakami već godinama figurira kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, da iza sebe ima fanatičnu armiju odanih fanova u čijim je redovima lako prepoznati i prave književne znalce, da se njegove knjige prodaju u milijunskim nakladama.
Istovremeno, Murakami je za mnoge kritičare tek “Coelho za intelektualce”, odnosno spretni manufakturist notornog književnog bofla.
Književna javnost je, dakle, podijeljena: jedni ga kuju u književne zvijezde, drugi u njegovim romanima vide književno umiveni bućkuriš. Aktualni hrvatski prijevod prva dva od ukupno tri toma njegovog glasovitog romana “1Q84” (izvorno objavljenog 2009) može samo još dodatno zakomplicirati ovu književnu raspravu. Jer “1Q84” je toliko aktualan da aktualniji valjda ne može ni biti: svijet koji Murakami opisuje u svom romanu totalno je ispremrežen sumanutim ekstremizmima, vjerskim, političkim i seksualnim, da biste se najradije sakrili u mišju rupu.
Poplava banalnosti
U tom paralelnom 1Q84 svijetu - koji možda uopće nije “paralelna” već je “prava” stvarnost, opasnosti frcaju sa svih strana i ljudima naprosto nema spasa: ne samo da su osuđeni na vječnu ledenu usamljenost, već moraju, ako uopće žele preživjeti, postati fanatici i ekstremisti. No zašto Murakami i u ovom romanu, kao i u prethodnima, čitatelje zatrpava bezbrojnim klišejima i stereotipima i općenito kojekakvim banalnostima? Zašto i u ovom romanu, kao i u prethodnima, ostavlja toliki prostor ležernom čavrljanju, ćeretanju i brbljanju o svim mogućim temama koje vam padnu na pamet - seks je tu, naravno, na vrhu liste - da ga je lako otpisati kao notorno trivijalnog pisca?
Bajka o ljudima i kozi
I zašto Murakamijevi likovi tako neugodno zaudaraju na Coelhove, sve to na prvu loptu nije baš jasno, no moguće je da Murakami sve to radi hotimično, i možda bi jedino suvislo objašnjenje bilo da je njegov poetički izbor neka vrsta književnog “campa”. Možda misli da romanopisac danas i nema izbora nego da se uhvati u koštac sa silom najgorih banalnosti koje nas okružju? No, nije li ljudski život sastavljen od neizdrživih banalnosti začinjenih kratkim bljeskovima lucidnosti?
A opet, istina je da danas ne postoji još neki pisac koji bi poput Murakamija u “1Q84” mogao tako strpljivo i umješno izgraditi zaista impresivnu fabularnu građevinu. U “1Q84” je uložen jedva shvatljiv književni trud, a Murakami je pisac rijetkog književnog talenta u ispreplitanju različitih književnih matica i kodova: posebno mu od ruke ide suptilni literarni ples realizma i fantastike, što se izgleda čitateljima posebno sviđa. Murakami umješno fikcionalizira i priču i likove i nikako se ne bi moglo reći da to sve skupa ne funkcionira.
Fascinantna je, nadalje, Murakamijeva sposobnost da se poigra kojekakvim značenjima i referencama. U “1Q84”, za razliku od ranijih, samo povremeno demonstrira svoje enciklopedijsko poznavanje popularne kulture, već češće, i s neviđenom lakoćom, u tekst uvlači bezbrojne literarne aluzije na romane i priče Dostojevskog, Kafke, Dickensa, Chandlera, Carvera, Čehova, pa čak i Stiega Larssona.
Jedna fabularna linija u ovom romanu prati život žene Aomame, drugi muškarca Tenga. Ona je serijski ubojica koja kažnjava muškarce nasilnike, on je profesor matematike i neuspješan pisac. Na prvi pogled teško je zamisliti nešto smješnije, proizvoljnije, karikaturalnije, no Murakami strpljivo i fanatično gradi svoje likove i svoju priču i nakon nekog vremena stvarno ih napuni zanimljivim književnim sadržajem.
Središnji motiv - svojevrsna bajka o malim ljudima i kozi, lako vam se može pričiniti kao notorna budalaština, no i taj motiv, kao u nekom zastrašujućem horor filmu, Murakami ispuni nekim tajanstvenim i zastrašujućim sadržajem.
Povezane sudbine
Čudna li je ta književna taktika! Dugo vam se čini da je “1Q84” tek ležerna brbljaonica, sve dok ne shvatite kako su u romanu sve ljudske sudbine tajanstveno povezane ili, recimo, da muškarci koji serijski siluju djevojčice nisu poremećeni zločinci već karizmatični lideri s tajnom misijom.
Čitatelju se dugo čini da Murakami uporno piše o jednom - banalnim, smiješnim i jedva uvjerljivim ljudskim egzistencijama, sve dok ne shvatite da on zapravo piše o nečemu drugom i puno važnijem: svaki pokušaj da se živi drukčije - recimo slobodno! - u sebi krije opasni ideološki i/ili vjerski supstrat koji lako vodi u samo srce fanatizma. Murakami, naime, misli da je lako, posve prirodno, smisleno i ljudski postati fanatik i masovni ubojica, luđak ili terorist. Takav je valjda svijet u kojem živimo!
Ako je Murakamijev cilj bila neka vrsta književna obmane i ako 1Q84 shvatimo kao poziv na višestruki oprez, onda je ovaj roman zbilja neprocjenjiv.