Može li se neku zajednicu, društvo ili naciju u svijetu za koji nam se čini da ga poznajemo i razumijemo s uspjehom osporiti, baciti u depresiju i najposlije dekonstruirati? Ako može, onda mutni hibridni pristup pri takvom pothvatu raspolaže s više izgleda od tradicionalnih nasilnih formi. Ne bi, naime, trebalo odbaciti pretpostavku kako zajednice gube ravnotežu kada posumnjaju u vlastito razumijevanje povijesti. To tim prije jer nacije i počivaju na dogovorenom mitu o vlastitom ishodištu, kakav je nekoć dolazio iz romantičarske predodžbe o postojbini i dobrim vilama a u moderno se doba prometnuo u dominacijski narativ o razgraničenju i razlici kao takvoj. Moderna se društva, osim toga, sjećaju po kriteriju prijelomnih događaja koje baštine kao neposredno povijesno iskustvo - vrijednosni i emotivni potencijal takva iskustva ne zamire s vremenom, nego okoštava i jača.
Ne treba, dakle, čuditi pa ni nervozna rasprava o tome što će se čitati u školama, kako nacionalni književni kanon sažeti, razvrstati ili što sve već da bi se pristup u tehnike razumijevanja, koje će učenicima biti važne kada samostalno preuzmu građanske odgovornosti, učinio jednostavnijim i primjerenim. Nije pritom presudno ni koliko se u nas općenito čita, čime su sve školski programi opterećeni, ni koliko tehnike čitanja u njima inače gube primat u odnosu na druge načine sažimanja spoznaja. Pri nadglasavanju oko nekoliko simboličkih lektirnih naslova posve je očito da nije riječ o tome što bi i kako trebalo biti u budućnosti, što će se ili neće uskoro čitati, nego o mnogo toga što jest, odnosno zapravo pouzdano nije - sada. O čemu se šuti te što onda, posve logično, onemogućuje raspravu o promjeni. A u korijenu svake rasprave o kanonu je rasprava sama. I to ne bilo kakva, već rasprava koja podrazumijeva osporavanje.
Upravo u doba nedavnog zamaha prepirke o književnom kurikulumu (doduše tek kao rasporedu natuknica, a ne referentnom kanonu!) navršilo se stotinu godina od ključnog manifesta, programatskog teksta bez kojega rasprava o hrvatskom književnom kanonu nije moguća - Hrvatske književne laži. Ta (glasovita?) Krležina avangardistička deklaracija nije (više!) toliko važna po svojim preporukama, koliko po osporavateljskom i paradoksalno dijaloškom duhu: uvođenju estetske dimenzije u razumijevanje društvene cjeline. Treba li uopće podsjetiti da Hrvatsku književnu laž proteklih mjeseci u nas nitko nije ni spomenuo? Ali još je mnogo gore što nema ni riječi o autorovu simultanom kreativnom naporu da se toj negaciji dade kontrapunkt s “piramidom mrtvih domobrana” - Hrvatskim bogom Marsom. Prvi fragmenti toga po evokaciji biblijskog ciklusa objavljeni su u istom trenutku. Nije pritom uopće nevažno da je Trdak Vid, baš kao i Anne Frank, zbilja postojao i da je teška, sentimentalna muka toga zagorskog muža recipročna svjetska bol iz dnevničke kronike apsolutnog potencijala.
Kulturne finese
Ono što čini negativnu, regresivnu poveznicu s predmodernim dobom - zadahom što ga je Krležin vjetar povijesti ono bio otpirio - nisu te kulturne finese. U korijenu blokade su opet Krležini nadstražari i mrtvozornici, nadglednici vodostaja i veliki meštri: u nadleštvima i institucijama, u tromoj i poniznoj socijali, mrvice s fondovske trpeze nakon blagoslova vodovoda i odvodnje. Kaže tako predsjednik Vlade Andrej Plenković da i rasprave o kurikulumima treba dedramatizirati te da će kurikuli koliko sutra biti objavljeni u Narodnim novinama, još samo da ih pregledaju dva-tri “autoriteta”. Bilo bi to lijepo kada bi bilo moguće. Samo, da bismo te autoritete uzeli u obzir, morali bismo ih moći ne samo “vidjeti” nego i doživjeti, razumjeti ono što imaju reći. Umjesto toga, u književnom razredu Akademije je jedan jedini pjesnik (Konavljanin Paljetak) naspram deset i više nadstražara književnog vodostaja, a i tome okretnome versifikatoru čini se škartiraju stihove po čitankama. Kakva god bila, a nije kvarna i nemoćna, ritmizirana fraza u hrvatskom jeziku nije spala na tako niske grane da je u akademičkim razredima i na katedrama treba kompenzirati profešurskim bilješkama na koje će se u neprilici pozvati javni dužnosnici.
Problem eto nije nastao, nego tek postao vidljiv, i to tek donekle, kada je okolnost što u školama ipak nešto treba čitati, ili barem kao takvo staviti u program, sama od sebe došla u medije. S uvođenjem u razumijevanje povijesti u školama i društvu uopće - i to i povijesti civilizacije i povijesti umjetnosti - poteškoće ne nastaju oko izbora kojega pojedinog sadržaja, odnosno prijelomnoga događaja ili trenutka, koliko u samome načinu kako će se to učiniti, kako će se definirati govornu poziciju onoga tko o spoznajama što ih stiče treba (naučiti) govoriti. Stoga je za razumijevanje obrata kojim je kanon slomljen važno uočiti kako se opusi, počevši od Krleže pa do suvremenih pjesnika kojima je Akademija zatvorena, lome iznutra, iz djela samog a ne selekcijom.
Bogoštovlje i nastava
Premda je resor “bogoštovlja i nastave”, poslije “prosvjete i kulture”, i u suverenoj konstituciji zadržao tradicionalni prestiž i ideološki gen rezistencije na stručna i upravna razvrstavanja, do fatalne pogreške oko razumijevanja hrvatske uloge u svijetu ipak je došlo. Krleža se pritom tek prividno pokazuje, a ponekad i tumači, kao zahvalan lakmus. S Krležom se, naime, pri gubljenju orijentira, a zapravo svijesti, nije dogodilo ništa što ne bi pogodilo i druge, pa i takve figure koje su njegovoj, nedvojbeno središnjoj pojavi suprotstavljane. Rasprava o nastavi književnosti vodi se otkad su u hrvatskome društvu ostvarene pretpostavke da se ono slobodno i samo od sebe razvija kao otvoreno, a na što su “nacionalne” institucije odgovorile više ili manje javnim strategijama njegova “zatvaranja”. Ni povijesno uzevši, pa ni za “totalitarnih” vremena te manipulacije nipošto nisu dolazile iz političke sfere, štoviše, politika ih nije ni poticala, ona je samo do danas ostala zatečena ucjenom kojom je mediokritetska školnička zatucanost pozivala na - strah.
Strah koji se počeo širiti iz Matice hrvatske tridesetih godina prošloga stoljeća pod egidom borbe za “nacionalni princip” u književnosti, a protiv boljševičkog internacionalizma - pri čemu se i Krležu osporavalo ne s gledišta “genija” nego po eliminacijskom predtekstu “ideje” - nije ciljao koju, pa ni veliku književnu i umjetničku karijeru. Nije problem (bio) u tome što bi nepoželjan bio Krleža, nego u tome što su nedopušteni njegovi Vid Trdak i Loborec Štef, desetnik Pesek Mato i uopće, koliko god to nevjerojatno bilo - hrvatski domobrani kao takvi. Jer, s Krležom se građanin ne identificira, ali s Trdakom da.
Za posljednjih četvrt stoljeća otkad “autoriteti” iz nacionalnih institucija servisiraju “državna” povjerenstva za jezik, povijesno sjećanje, dekoracije u predsjedništvima i kurikulume napast straha od vještica potpuno je potisnula one “dobre vile” sa zastora i guslarskih sijela, pa se i Krleža malo po malo svodio na “jednoga od njih” - akademika i senatora, i to tako da je, pročišćen od vlastitih svojstava, projiciran u salon koji je sam izmislio. Prema onome što se može naći u spomenutim Narodnim novinama, Krleža je lektirno sveden na Gospodu Glembajeve. Pustimo sad što se pritom pod Glembajevima misli - zahtjevan je i to ciklus, ali koga briga za Sartrea koji je Filipa Latinovicza povezivao s Mučninom, zadržimo se na polju gdje je izrastao glogov kolac za Vida Trdaka, na “krvave kronike glasu” bez koje je i sam Shakespeare, kada ga se čita na hrvatskom, tek dvorska telenovela. Kome izmakne kartografija Hrvatskog boga Marsa neće pronaći ni “gate” za Irsku. Ako je to cilj, dobro.