Ima već neko vrijeme kako smo se navikli da opet živimo u doba kad pjesnici nisu gotovo pa sasvim nevidljivi. Dobrim dijelom i zahvaljujući društvenim mrežama, uspijevaju da se češće čuje i njihova interpretacija svijeta, zaustavljaju, seciraju trenutke, fragmenti sadašnjosti koje opisuju vidljiviji su. Ako vam je iole do nje, lako je spotaknuti se o poeziju, pa i svaki dan, ako nije previše za probaviti, naći nove stihove za čitati. Tome je, uz ostalo, posljednjih godina doprinijela i platforma Odvalimo se poezijom što ju je pokrenula Sanja Baković.
To “odvalimo se” nastalo je na nekom tulumu, prijatelj je, pripovijeda, “onako, iz čista mira izgovorio da smo sad u drugoj polovici 30-ih, da dolazi polako vrijeme kad se više ne možemo ničim odvaliti, da više ništa ne djeluje”. Sanji Baković tad je na pamet palo da možda djeluje - poezija, da baš poezija u svijetu agresivnih, glasnih, često površnih, može pojačano uzbuđivati, možda i - odvaljivati. Osim što oko sebe okuplja pjesnike, prikuplja i objavljuje njihove pjesme, organizira pjesnička čitanja i festivale, Baković i sama piše. Ovih je dana, slučaj je htio točno usred koronakarantene, Meandar objavio njezinu drugu pjesničku zbirku “Autobus za Trnavu”.
Trnava iz naslova zagrebački je kvart, od života umoran, dojmljiv dramom. Autobusom kojem je zadnja stanica Trnava i u kojem “su sve Ciganke trudne”, a “nitko ne govori hrvatski, al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima pa se svi dobro razumijemo”, odvodi nas do zagrebačke Peščenice, u kojoj autorica stanuje i o kojoj često pripovijeda, do periferije gdje se u lokvama na slabo održavanim nogostupima ocrtava socijalna nesigurnost, stalna borba za opstanak, od koje se bježi predahnuti uz čašicu, nerijetko olakša tako da spustiš šaku na onu do tebe za koju znaš da ti - neće vratiti. Baković, među ostalim, piše o ženama žrtvama, o nasilju.
Cjelina “Ubodne rane” puna je takvih momenata. U domaćoj prozi više je autora koji posljednjih godina naglašeno tematiziraju nasilje u obitelji, nasilje nad ženama općenito. Može li poezija pomoći, kad je već u sigurnim kućama premalo mjesta, kad žrtve nemaju adekvatnu zaštitu, kad je posrijedi i institucionalno nasilje?
“Poezija može rastvoriti i reflektirati i unutrašnjost i stvarnost na različitim razinama, ne znam može li pomoći da se poprave stvari u društvu, ne vjerujem. Oni koji poeziju čitaju, njima je već ionako sve jasno. Ne mislim da je poezija neka zamjenska utjeha za ono što nisu u stanju odraditi institucije, niti da nužno mora biti aktivistička. Na poeziji je da grmi o čemu se mora grmjeti i da šapuće o čemu se šapće.”
Ciklus “Ubodne rane” počela je pisati još 2017. godine, kada su slučajevi nasilja nad ženama kod nas eskalirali i postali medijski vidljivi. “Krenuo je jaki neokonzervativni val, sve se to skupljalo, neke su teške faktografije i neispričane priče do mene dolazile, i ja sam ih poetski zabilježila. Nisam imala snage ni zamaha napisati cijelu knjigu tada na tu temu.
Zato je ‘Trnava’ spoj srodnih fragmenata. Kada je doslovno pod mojim prozorom ubijena djevojka Kristina K. u veljači 2017. godine, duboko sam bila pogođena jer to više nije bila priča iz crne kronike, bila je fizička stvarnost, gotovo svjedočanstvo. Ciklusom ‘Ubodne rane’ htjela sam dati glas nevidljivim, šutljivim i preplašenim ženama. Kada govorimo o nasilju nad ženama, njiva je zaorana i zatrovana generacijama pa je valja i čistiti generacijama.
Ako netko godinama u obitelji gleda nasilje, normalno je da će to nasilje ponoviti ili pristajući na nasilje ili čineći nasilje, to je transgeneracijska priča.” Ideja je, kaže, bila poetskim načinom pokazati kako žene same, vodeći se silnicama iz vlastitog nesvjesnog, pristaju na nasilje jer ne znaju da se može drugačije.
“Kristina K. je svojeg nasilnika prijavljivala više puta, te prijave policiji nisu ništa značile niti ju je itko zaštitio, na kraju je ipak otišla sa svojim ubojicom na neku prijateljsku večeru jer je naprosto dobra djevojka. Htjela je na lijep način završiti stvari, a dobila je 88 uboda nožem. To je taj paradoks, uz institucije nas mora štiti naša unutarnja budnost i samosvijest, a to se njeguje i snaži obrazovanjem, odnosima u obitelji, njegovanjem samopoštovanja, aktivizmom, čitanjem feminističke literature, na koncu, i poezijom! I zlo nije banalno ni slučajno, ono je artikulirano i smišljeno. Kristinin ubojica je na večeru došao s čakijom!”
Mnoge žene, naglašava Sanja Baković, misle i dalje da su krive za nešto što ne znaju objasniti, i dalje šute zbog djece, zbog ekonomske nesigurnosti, zbog straha od progona partnera.
“Tim ženama poezija ne znači ništa jer se bore za goli život. Kada je pokrenuta akcija #spasime, sumanuto sam čitala priče u grupi, prvo sam mislila da to ne može biti istina. Činilo mi se kao loša fikcija. A to su stvarne priče žena. Pitanje je kako razviti mehanizam da pojedinci ozdrave iznutra, psihološki, i zlostavljači i žrtve. Institucije preuzmu stvar kad voda dođe do grla. Pitanje je zašto žene šute? Kako je uzgojen taj strah, čime se on hrani?” pita Sanja Baković.
Dio odgovora na to pitanje je i u pjesmi “Zaborav”. Piše o Mariji koja misli da se nakon pet godina veze mora udati, jer si inače “ni vamo ni tamo”, dok se u autobusu kotrlja po okukama putujući po otoku partneru koji joj ponekad lupi pljusku, ponekad kaže “kurbetino” ili je “stavi na spikerfon pa joj se ceri s prijateljima”.
Marija, dvadeset tri su joj godine, konobarica u kafiću na plaži, cura koja je htjela studirati književnost, i koja zarađeno šalje roditeljima, misli da se mora udati da se odseli, “da zaboravi na oca koji izvlači remen, da zaboravi na majku koja spušta glavu… da više nikad ne čuje kurbetino”.
Vraćamo se Peščenici, o njoj često pripovijeda i u zapisima na Facebooku, crta njezinu atmosferu, dinamiku. Pjesnikinja kaže da je taj kvart “njezina odanost rubu” pa nastavlja: “Peščenica je nedefinirana točka izmještanja iz koje onda probavljam svijet. Zapisi i fotobilješke koje ponekad objavim na fejsu male su refleksije o intimnoj vezi s prostorom. Ako ne živimo robotizirano, prostor može reći toliko toga. U ovom sam karantenskom razdoblju znala bauljati po ulicama, parkovima, livadama.
Čitala sam grafite, otkrivala stare hrastove omotane bršljanom. Pratila cvat trešnji. Čitala natpise na zatvorenim radnjama. U kvartu sretala čovjeka koji čita u hodu romane skandinavskih pisaca, tvrdi da tako razvija periferni vid. Srela najzanimljivijeg taksista od kojeg učim o povijesti kvarta, npr. gdje su bile pumpe s vodom na kojima su žene nekad prale rublje, u kojoj su zgradi živjeli igrači Dinama. Nekad samo sjednem i slušam alkose na klupi. U blizini je dom za starije i nemoćne, jednom sam sjedila pored para zaljubljenih osamdesetogodišnjaka koji su se našli u domu. Ispričali su mi svoju ljubavnu priču. Na klupi u parku. Prostor je zapis.”
Kada se tek doselila u kvart, gotovo prije deset godina, u Alfirevićevoj se dogodilo ubojstvo, žena se neprestano vraćala partneru nasilniku dok je nije ubio batinama i tijelo joj izbacio kraj kontejnera.
“Pratila sam godinama tu priču u crnoj kronici. No takvih je priča pun svijet. To nema veze samo s Peščenicom. Pa Pešča je, na koncu, republika slobodarskog vođe Željka Malnara, mitski stakleni grad. U mojoj ulici je knjižnica s Galerijom Prozori, tako vrijedno! Stara tržnica Volovčica koja polako nestaje, 50 metara od tržnice caruje veliki Spar.”
Je li revna u zapisivanju vlastitih opažanja, bilježi li peripatetički, je li od onih koji sa sobom nose notes i olovku, uvijek spremni zapisati kakvu zanimljivu sintagmu, neku sliku koja im je sinula iznenada?
“Ispisujem nesistematično, jednako u svečano kupljenim tekicama kao i u memoriju mobitela, nekad sama sebi pošaljem e-mail s dva stiha pa to još danima nešto kuham, završi to često u smeću sve skupa, ali nekad se i rasplete u pjesmu koju na kraju volim. Radim bilješke, piskaram po odbačenim papirima. Nekad mjesecima ništa. Mnoge od tih bilješki i skica ostale su nezavršene. Spora sam dosta u pisanju, kasno sam se usudila početi pisati. Čitanje mi je zapravo važnije, to je pripremni trening. Bolje nikakva poezija nego loša poezija.”
Bračanka je, od Bakovića iz Bola. Ima i sestru, pa su njih dvije - sestre Baković. Jesu li rodbinski povezane s antifašistkinjama, članicama otpora, u nas premalo spominjanim sestrama Baković?
“Povezani smo prostorom, a to je Murvica na Braču. Sestre Baković, Zdenka i Rajka, kada su se s roditeljima prije II. svjetskog rata vratile iz Argentine, došle su prvo u tu istu Murvicu odakle je moj otac, daljnje rodbinske veze postoje. Ja sam, prije svega, ponosna da dijelim prezime s velikim antifašistkinjama. Da, sestra i ja se često nazivamo ‘sestre Baković’. I moja prijateljica Ivanka me zove ‘sestro Baković’. Ima nešto snažno u tome”, kaže Sanja Baković.
S Brača je stigla u Zagreb na studij. I ostala. I gimnaziju je završila na otoku, nije otišla s četrnaest, otok ju je dugo formirao. Kako je izgledalo djetinjstvo, rana mladost na otoku? I kako je tad, po dolasku, životno joj neiskusnoj, izgledao Zagreb?
“Ima na Radio Studentu jedan odličan jingle još iz vremena kad sam ja studirala, DJ Ivan Krželj ga izgovara i na kraju rikava od smijeha, ide otprilike: ‘Ja sam z Čučerja, došel sam tu sa sela, niko se neće s menom družiti, moral sam se vratiti doma, na grunt.’
Svi mi imamo u sebi neko svoje Čučerje, no ono se pretopi u iskustvima i vremenu. Došla sam u Zagreb u godinama nakon rata, specifična vremena, bila sam zahvalna da mi nitko nije poginuo niti bio u izbjeglištvu. Novi prijatelji i novi svjetovi su se otvarali. Život na otoku je sporiji, s više plave boje i ekstenzivnog vremena. Ne znam, iz gimnazije se sjećam da sam puno čitala i sanjarila, nadajući se da će završiti rat i da ću se upisati na faks. I tako je i bilo, bila je jedna uspješna generacija koja je 1995. godine napustila otok.” Što su godine i životno iskustvo u njezinoj percepciji oduzeli i dodali Bolu i Zagrebu? Je li Bol katkad bolio u ranoj mladosti? I je li danas taj Bol lijek od Zagreba?
“Za mene je Bol početak i mjesto sidrenja, emotivna priča, roditeljski dom, vraćanje na početak, u okruženje gdje vladaju elementi prirode više nego betonski sadržaji. Vraćam mu se i vraćat ću se. To su dvojni paralelni putovi, vječita putovanja od sjevera na jug, dva različita hranidbena tla, meni oba potrebna i važna.
Objektivno, Bol je danas jedno razvijeno turističko mjesto, što bi se reklo popularna ‘destinacija’, nevjerojatno lijepo i poetično, s velikom tradicijom turizma. Nadam se da ga ‘afitavanje’ i apartmanizacija neće satrati. Pred ovo postpandemijsko ljeto za koje još ne znamo kako će turistički proći, masovni turizam možda je bolje ne spominjati.”
Bol ima, nabraja, Centar za kulturu, izvanrednu knjižnicu, nekoliko umjetničkih grupa – zbor, klapu, baletnu grupu, mandolinski orkestar; glazbenu školu, ljeti kulturno Bolsko lito, gostujuće festivale, Graffite na Gradele, festival eksperimentalnog filma, kulturni festival Imena, kazališne predstave za djecu i odrasle, klasične koncerte, izvanredne stvari, na koncu i pokušaj festivala poezije. Festival poezije u Bolu pokrenula je 2017. godine. Što spremaju za ovo izdanje, u rujnu?
“Ove godine imamo tu bolnu ‘epidemiološku situaciju’, mjere, distance i strah od drugog vala. ‘Odvalimo se’ u Bolu se događa zahvaljujući susretljivost Centra za kulturu Općine Bol. Dogovor je da pratimo situaciju, načelno želimo održati festival. Ako to bude moguće, u srpnju ćemo znati više. Program imam u glavi, neka bude iznenađenje, oni koji će doći to još niti ne znaju, ali u mojoj viziji mi već u Bolu čitamo uz more, u brdu, u Teatrinu, u galeriji Dešković.”
U Centru za kreativno pisanje godinu je dana, 2012., odlazila na radionicu pisanja. “Običnim” ljudima, kaže, radionice pisanja mogu biti od velike koristi. “Nisu to nikakvi tečajevi za dokone hobiste, meni su bili mjesta produbljivanja ljubavi za literaturu, trening posvećenosti tekstu. Radionice kreativnog pisanja pohađao je na koncu slavni Raymond Carver, a danas se predaju na svjetskim sveučilištima. Ja ih osjećam kao plemenita mjesta na kojima se razvija disciplina bavljenja dobrom literaturom. Iako, kada u rudniku nema ugljena, nema od čega nastati dijamant. Tako je i s pisanjem: ako ne postoji to prirodom dano mjesto, što tu mogu nekakve američke izmišljotine kao što su radionice pisanja? Ništa! Ali ako ima rude, zakopaj se u tekst, čitaj i brusi svoje retke.
Grupa pjesnikinja koja djeluje pod imenom G-rupa, s kojom sam krenula na radionice pisanja poezije 2012. godine pod vodstvom Branka Čegeca, i nakon osam godina, uz mnoge prekide, još se sastaje, donosi tekstove i radi na njima. To je veliko bogatstvo kada sedam ljudi istovremeno uređuje jedan tekst, to je kovačnica. Pa mi se ‘potučemo’ zbog jednog zareza i to nije ništa osobno.”
Što joj je dala poezija, što uzima od nje i što, pišući pjesme, u njoj ostavlja, iz sebe i od sebe daje van? “Poezija mi je dala nepoznatu mene, unutrašnje predjele koje bez nje nikada u sebi ne bih srela, nevjerojatno zanimljive ljude, osobenjake koji svijet čine boljim i originalnijim, dala mi je osjećaj vlastitih procjepa, tihe ali i ekstatične doživljaje, zanimljiva druženja i razgovore, kontakt s dobrim tekstovima. Je li moglo više? Mislim da nije.”