Glad iz naslova novog romana Milane Vlaović aluzija je na metaforu što ju izgovara jedan od likova, govoreći o gladi za ljubavlju, realizacija koje nekad traži hrabrost da se ruše društvom nametnute norme, podnese osuda sredine.
Iza dobre adrese, karijere i uglednih imena, u samom vrhu društvene elite koju opisuje Vlaović, čuče primitivan nacionalizam, blazirani snobizam, prezir prema drugačijima toliko dubok da pred njim padaju sve ograde, nekima legitimira i obiteljsko nasilje...
Građanska obitelj
Ljubavni pak par iz romana preslika je česte životne kombinacije - muškarac narcis, u ovoj priči estetski kirurg Eugen, i nesigurna, anksiozna Izabela, neuka i siromašna, ali lijepa, a na koncu se pokazuje i sposobna rasti iznutra. Izabela preko simplificirane Louise Hay dogura do knjiga Karen Horney, pa iščitavajući “Neurotičnu ličnost našeg doba” naslućuje ponešto i o sebi, dovoljno da smogne snage boriti se za autonomiju.
“Narcisa je oko nas puno, pa i u javnom životu, naročito muških. Narcizam je u porastu, živimo u kulturi koja ga potiče. Oni se lako nametnu kao vođe, osobe s vizijom, koje znaju što žele. To je slika koju na van šalju o sebi, a u pozadini je krhkost i nestabilnost. Na prvi su pogled jako privlačni, dok ne pokažu pravo lice. Često su političari, ima ih i u vrhovima korporacija, ne prezaju do rezultata doći pod bilo koju cijenu. Žene se nerijetko zaljubljuju u njih, a opasno je što ih vole i mase. Problem je kad društvo slijedi narcisa, jer imaju i vrlo autodestruktivnu crtu, jako su manipulativni, a kad se dogodi neki slom ne preuzimaju odgovornost niti krivnju”, kaže autorica.
Da pedigree stare zagrebačke građanske obitelj, akademske titule, pa ni sadržajem široka kućna biblioteka koju vlasnik desetljećima i puno i često konzumira, ne jamče širinu i otvorenost, da mu to neće pomoći u sebi u ključnim trenucima naći životnu hrabrost i ljudsko poštenje, dobra je ilustracija ugledni zagrebački ginekolog, otac narcisoidna kirurga, lik kojim se autorica bavi sporadično. S druge je strane Vesela, priprosta, ali bitno otvorenija i hrabrija žena iz južnjačke provincije, Izabelina majka, udovica čija kći, djevojka što je priželjkivala studirati no nije našla dovoljno motivacije, pa na račun titule misice i ljepote iz jedne disfunkcionalne obitelji udajom prelazi u drugu, također disfunkcionalnu, no po statusu i miljeu bitno drugačiju.
Moć predrasuda
Vesela, također sporedni lik, dok se drama raspliće, razmišlja o bogatima i uglednima Zagrepčanima iz Nazorove, tim Schubertima u koje se udala kći: “Kako su je uspjeli zavesti ti ljudi... Kad živiš u ustajaloj, skučenoj sredini, potreban je osjećaj, makar potpuno iluzoran, da u daljinama stanuju ljudi koji posjeduju širine”, pita se Vesela.
Je li, u konačnici, itko sasvim imun na predrasude, makar ih možda i ne bio svjestan. Jesu li predrasude imanentne ljudskoj prirodi? “Predrasude nam na neki način i trebaju, jer naša razmišljanja kreću od neke sistematizacije, a u tom smislu, htjeli mi to priznati ili ne, predrasude nečemu služe, zato i postoje. No, nije dobro kad čovjek ne osvještava svoje predrasude, pa još i kompletan mentalni sklop svede upravo na - predrasude. Život u maloj sredini odiše skučenošću koja ide iz zadanih obrazaca i zadanih životnih uloga. Ima toga puno i u velikom gradu, ali je veća mogućnost da sakrijete vlastitu intimu, pobjegnete. Ako nisi u kalupu, izložen si osudama i ogovaranjima, pa ljudi stiješnjeni osudom okoline maštaju, kao i Vesela koja je cijeli život provela u malom mjestu, sredini čija se pravila usudila prekršiti i zbog toga trpjela, da bi život u velikoj sredini bio lakši i bolji, da tamo žive neki tolerantni ljudi koji je ne bi osuđivali...”
Status bez humanizma
Zrcaleći u romanu društvo uokolo, Vlaović konstatira da je “Nacionalizam u našem društvu postao mainstream. Za takvo stanje društvenu odgovornost trebaju preuzeti elite. No, ti ljudi eliti pripadaju statusom, ali ne i humanizmom svojih razmišljanja, zato je društvo u ovolikom kaosu, osjećaju izgubljenosti i ugroženosti. Više ćete mudrosti, tolerancije i pozitivnih životnih svjetonazora pronaći u nekome tko se eliti nikada nije ni približio. U hrvatskom je narodu puno više mudrosti nego u njegovoj eliti...”
Ilustrira to anegdotom koja ju veže uz tetu Ljubicu, neuku a mudru ženu koja ju je ponekad čuvala kao djevojčicu. “Patim njezine rečenice, meni filozofske, primjerice: ‘Kupiš si stolnjak, odeš u goste i vidiš ljepši. Kupiš si zavjese, dođeš kod drugoga i vidiš ljepše. Kupiš auto, a kad tamo netko drugi vozi bolji. Ali, tvoje ti je dijete uvijek najljepše.’ Time je rekla sve o konzumerizmu, ali i o istinskim vrijednostima. U njenom je slučaju to bilo dijete, ali može biti i bilo što drugo. Kad imaš nešto s čime si zbilja zadovoljan, onda to ne uspoređuješ s onime što imaju drugi, nemaš se potrebe takmičiti. Sve ovo što kupujemo i čime smo opsjednuti, nije ispunjavajuće.”
Roman “Glad” predstavlja se večeras u 20 sati u Cafeu u Dvorištu u Zagrebu.