Ne mora čovjek ići u kazalište, ne mora niti čitati suvremene hrvatske pisce, ali vijest da nacionalna kazališna kuća radi natječaj za dramski tekst napisan od ovdašnjeg autora svakog tko prati situaciju u zemlji i razumije društvo u kojem živi, svakoga tko ide dalje od novinskih naslova, jednostavno - mora baš obradovati. Zanimljivo je da je žiri na čitanje dobio čak 166 naslova.
Pri tome ne znam koliko je uopće veliko iznenađenje da su na pozornicu odlučili postaviti tekst iza kojega, kasnije se pokazalo, stoji autorica Monika Herceg.
Ta mlada žena u zadnjih se par godina autentično nametnula poezijom. To što je napisala dramu tek je varijacija, nikakvo radikalno preslagivanje autorskog jezika Monike Herceg. "Gdje se kupuju nježnosti" vrlo je poetičan rukopis, i makar je pisan za uprizorenje, u njemu je snažno utisnut pečat pjesnikinje. Herceg iznova, sad u drami, tematizira nelak život na selu, ponešto se vraća svojim početnim koordinatama, ruralnom, siromaštvu, nasilju, zemlji, tlu, o tome dijelom pripovijeda i u svojoj prvoj zbirci pjesama "Početne koordinate". "Gdje se kupuju nježnosti" priča je o nasilju koje se, izgovoreno i neizgovoreno, učinjeno i naslućeno, generacijama prenosi kao popudbina s kojom iz obitelji kreneš u život i širiš dalje.
Monika Herceg skuplja nagrade. Počevši od one 2017., kad su joj "Početne koordinate" priskrbile Gorana za mlade pjesnike, potom su zaredale Kvirinova nagrada, Fran Galović, Slavić, Mostovi Struge, nagrada Na vrh jezika za zbirku pjesama "Lovostaj", nagrade Biber i Lapis Histriae za najbolje regionalne priče. Prije par mjeseci objavila je novu, u tri godine treću zbirku poezije, "Vrijeme prije jezika", za nju nedavno dobila nagradu Zvonko Milković.
Monika Herceg piše iz radosti kreacije, egzistencijalističke muke, egzistencijalne potrebe…
Da citiramo naslov drame, gdje se kupuju nježnosti? Što se trebalo dogoditi u vašem autorskom reljefu da je napišete?
- Kupuju se samo u nama samima. Drugi nam ih ne mogu dati, to može samo onaj mekani, osjetljivi dio nas koji moramo spašavati tijekom života, i kad je to i teško i uzaludno. A nježnost će onda spasiti nas. Moj unutarnji reljef naprosto se suočio opet s anksioznošću u vremenu pandemije, iznutra se ponešto stare strukture slomilo i da ne otkližem u depresiju, opet sam se obratila papiru. Dala tom mekanom da se naljuti, da me ispsuje što nekad nisam hrabrija, što nekad nisam najbolje od sebe, i u tom dijalogu ja sam pokušala pomiriti nas. Čovjek je mjesto svakodnevne borbe, nekad su to male bitke, a nekad su velike i dok god pobjeda ide u smjeru boljih nas, dobro je.
S Karlom Crnčević radite na scenariju za dokumentarni film "Linije povlačenja", o ženama koje na jadranskom otoku stvaraju svoju mikrozajednicu. Kako ste se odlučili prihvatiti rada na scenariju?
- Razlozi su, kao i kod pisanja drame, ponajviše financijski. Sam život od književnosti je neizgledan, ali ovo što ste spomenuli otvara neka vrata, mogućnosti. Ohrabruje da se čovjek upusti u neke druge stvari. Tako da radim tribine, idem na festivale, držala sam radionice, pišem nekad članke, eto i scenarije, počela sam s dramama i sve to, uz dosta sreće, može dati financijski neke uvjete.
Bitno je reći da je, recimo u mom slučaju, sve to mjesecima palo u vodu tijekom pandemije kada nisam dugo vidjela honorar, čak ni neke koje sam zaradila početkom ožujka nisam vidjela do rujna. Nisam se, zbog studentskih prava, mogla prijaviti ni na potpore ministarstva za umjetnike. S dvoje djece, ono što nas je izvuklo je to da partner ima stalne prihode. Za mene je pisanje scenarija, barem što se tiče dokumentaristike, zanimljivo jer mi daje novi način spajanja poezije i esejistike, a to opet znači učenje nečeg novog. Zanimljiv je i zbog načina pripovijedanja, jer on govori sliku, a ne objašnjava.
Što vama treba da napišete pjesmu, kako je uhvatite u sebi? A kad već to stavite na papir, koliko prerađujete, dorađujete, vraćate li se tome danima, tjednima?
- Uvijek se vraćam svemu što napišem, nekako poštujem to vrijeme koje mi treba da se odmaknem od teksta dovoljno da uključim više kritičnosti. Pjesme se piše ponajprije u meni, glavi, bubrezima, srcu, nogama dok hodam, kako god da se uzme, dok razgovaram sa sobom, dok raščlanjujem i analiziram svijet, dok ga osjećam. Na kraju, s bjelinom i slovima moram najmanje razgovarati.
Kad pišete? Jeste li dobro organizirani, disciplinirani, kako se dogovorite s inspiracijom da vas primi u pravi čas, onda kad možete sjesti i raditi u miru?
- Mislim da je inspiracija jedna jako zanimljiva, ali nerijetko mistificirana riječ. Danijel Dragojević je rekao da je pjesnik upravo onaj drugi. No, s vremenom sam počela shvaćati da je taj drugi, ta druga, itekako dio nas, samo je ona unutra, zaštićena jer da je na vjetrometini svijeta, mislim da bismo teško mogli funkcionirati. Barem je u mom slučaju tako. Tako da je ta Inspiracija onaj dio mene koji najviše suosjeća i osjeća i koji često mora biti unutra skriven kako ne bih hodala po cesti plačući i kako bih bila funkcionalna nositi se sa svim izvana. Ali kad pišem, sad već znam razgovarati s njom i prizovem je, a ona osjeća sve i taj tren je onaj najteži, nositi cijeli svijet, i pokušati mu dati da nešto kaže.
Živim tako da njegujem tu slabu, mekanu, sveosjećajuću sebe i da je ne prosipam kada je to uzaludno, i to je najbitnije što sam naučila pišući. Tako da ona razgovara sa mnom, a i kada je nešto prejako i ne može više biti skrivena, glasno plače i negoduje. Možemo to nazvati i srcem, ali moramo mu dati da osjeća i znati da je činiti suprotno, mada nam se čini da nas to štiti, štetno.
Zašto ste se odlučili koketirati s fizikom kad vam je dom u književnosti? Vidite li se jednog dana kao profesorica fizike?
- Mislim da je bitno završiti započeto, a možemo se i vratiti na priču o nesigurnosti. Može književnost biti dom, ali taj dom je itekako nesiguran. Volim naprosto imati opcije otvorene, barem one sigurne. Škola je bitno mjesto, iako su profesori potplaćeni, preopterećeni, gurnuti na marginu, i to je jedna od onih groznih stvari koje moramo popravljati. Ako obitelj uskrati šansu, škola je može pružiti i ona je često pruži. Mene je moje školovanje spasilo jer su me profesorice i profesori uvažavali i voljeli, vjerovali u mene.
Ako se od nevoljenja umire, da citiram vašu rečenicu - od čega se živi? Imamo li mi, jureći po ovom svijetu, vremena za ljubav?
- Možemo na trenutak pokušati zamisliti svijet bez ljubavi. Bez nježnosti, bez podrške, bez ono smijeha ili osjećaja sigurnosti kraj nekih ljudi, bez dječje ljepote, možemo probati zamisliti svijet bez stranih i slučajnih osmijeha, sitnih gesta pažnje i dobrote. To je svijet u kojem nitko od nas ne bi htio nikada biti. Kad nam se i čini da nemamo vremena za ljubav, ona ima vremena za nas.
Naše malene egzistencije u ovom prevelikom, praznom svemiru bile bi besmislene bez ljubavi. Naravno, naše je društvo uvelike i nasilno, nasilje je sveprisutno, od govora mržnje, fašizma, vršnjačkog nasilja, siromaštva, nasilja nad ženama. No, potencijal promjene leži upravo u toj ljubavi, mogućnosti da suosjećamo i da razvijamo te kapacitete. Promjene moraju krenuti od nas i od naše brige jednih za druge.