Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan ovogodišnji je dobitnik najprestižnijeg njemačkog književnog priznanja, Goetheove nagrade, koju dodjeljuje grad Frankfurt, rodni grad Johanna Wolfganga Goethea.
To priznanje dobio je uz ostalo zbog svoje uloge u izgradnji mostova između zemalja njemačkoga govornog područja i Bosne i Hercegovine te svoje posvećenosti razumijevanju europskih naroda i zemalja, kaže se u obrazloženju.
-Njegovo opsežno djelo – romani, drame, eseji i teorijski spisi – posreduje između istoka i zapada, islama i kršćanstva”, dodaje se. Glavna savjetnica za kulturu grada Frankfurta, spisateljica Ina Hartwig, tim povodom dodala je da je Karahasan veliki europski pisac koji “ono što je strano čini bliskim”, a gradonačelnik Frankfurta Peter Feldmann da se “u vrijeme porasta nacionalizma u Europi ovogodišnji dobitnik nagrade Dževad Karahasan zalaže za trajno nadilaženje granica, bilo da je riječ o politici ili kulturi.
Laureatu 50.000 eura
Goetheova nagrada (Goethepreis der Stadt Frankfurt) dodjeljuje se svake treće godine (do 1955. bila je dodjeljivana svake godine), a među njenim dobitnicima bile su mnoge vodeće intelektualne i književne figure poput Sigmunda Freuda, Hermana Hessea, Thomasa Manna... Uz Goetheovu medalju laureat dobiva i 50.000 eura, a svečanost dodjele održava se na godišnjicu Goetheova rođenja 28. kolovoza.
Dževad Karahasan rođen je Tomislavgradu 1953. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1976., a doktorirao 1986. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom o dramaturškim modelima u glembajevskom ciklusu Miroslava Krleže. Radio je kao dramaturg, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te predavao na Sveučilištu u Göttingenu. Uz ostalo autor je romana “Istočni diwan” (1989), “Šahrijarov prsten” (1994) i “Sara i Serafina” (1999), romaneskne trilogije posvećene Omaru Hajamu “Što pepeo priča” (2015), zbirki priča “Kraljevske legende” (1980), “Kuća za umorne” (1993) i “Izvještaji iz tamnog vilajeta” (2007), drama “Kralju ipak ne sviđa se gluma” (1986) i “Misionari” (1989) te više teatroloških naslova. Posebnu su pažnju izazvale i njegove knjige eseja “O jeziku i strahu” (1987), “Dnevnik selidbe” (1993), “Dosadna razmatranja” (1997) i “Dnevnik melankolije” (2004).