Petog studenog 1980. Ronald Reagan izabran je za predsjednika Amerike, a istoga dana u Norveškoj jedna žena večer provodi sa svojim ljubavnikom. 24 godine kasnije mlade žene neobjašnjivo nestaju iz svojih obitelji, a zajedničko im je samo jedno: sve su udane i imaju djecu. Nestaju uvijek zimi, na dan kada padne prvi snijeg, a jedini trag koji ubojica ostavlja na mjestu zločina je snjegović...
Sedmi roman iz serije o detektivu Harryju Holeu ovih je dana objavljen u izdanju Profila i prijevodu Ive Ušćumlić Gretić, a James Ellroy nazvao ga je “briljantnim i apstraktnim poput Beethovenovih kasnih kvarteta”. Riječ je o potrazi za serijskim ubojicom, koji policiju ali i čitatelje nekoliko puta navede na pogrešan trag, a jedini koji mu se može suprotstaviti je Harry Hole, koji je u svojoj karijeri već uspješno riješio slučaj serijskog ubojice u Australiji, i kojeg je Nesbø i ovaj put briljantno okarakterizirao.
Dvije strasti
Stasiti, 1,94 m visok plavokosi inspektor ne nosi oružje, hoda u poderanim sportskim čarapama, hrani se instant tjesteninom s mesnim okruglicama, čita glazbene časopise Mojo i Uncut i ima besprijekoran glazbeni ukus. Ne uspijeva ostvariti dublje odnose sa ženama - njegova velika ljubav Rakel ostavila ga je jer je bio previše opsjednut poslom, arogantan je i tvrdoglav, a u životu ima samo dvije strasti: onu prema istražiteljskom poslu i onu prema alkoholu. On je enfant terrible kriminalističkog odjela, ali i najbolji detektiv u timu, koji stalno testira ljude, uključujući i vlastite suradnike.
“Harry je uvijek bio spreman dati ljudima novu priliku da završe na njegovoj crnoj listi”, ironično opisuje Nesbř inspektora u čiji je lik utkao puno autobiografskih detalja. Upravo su Harryjeva nesavršenost i mane koje ga čine ljudskim, ispričao je, razlog što se čitatelji mogu s njim identificirati.
Negdje u sredini knjige Nesbo citira film “Memento” Christophera Nolana, triler ispričan retrospektivno, a takva je i struktura ove knjige - iz sadašnjosti se prebacujemo u prošlost, u kojoj se kriju događaji koji su uzrokovali ubojstva, no dok ne pronađu uzorak po kojem ubojica operira, Hole i njegova nova pomoćnica Katrine Bratt dosta dugo tapkaju u mraku, čine pogreške, sumnjiče krive osobe i nimalo ne napreduju u slučaju jer je ubojica uvijek za jedan korak ispred njih.
Za razliku od “Crvendaća”, “Nemesisa” i “Đavolje zvijezde” - romana koji čine tzv. Osloansku trilogiju i čija je radnja povezana pa ih valja čitati kronološki, za “Snjegovića” nije nužno da ste pročitali prethodne romane, budući da se tek tu i tamo spominju događaji iz Harryjevog privatnog života ili neki slučaj iz prošlosti.
Nesbø pritom u svakoj knjizi vrlo zanimljivo i precizno razrađuje ono što je trulo u pojedinoj zemlji: tako u “Šišmišu” kritizira odnos Australaca prema Aboridžinima, u “Žoharima” raskrinkava dječju prostituciju na Tajlandu, kroz čitavu Osloansku trilogiju provlači pitanje korupcije u policijskim redovima, glavna tema u “Crvendaću” su mu ostaci fašističkih simpatija u Norveškoj, dok u “Spasitelju” propituje religijski zanos.
Obračun na tornju
U “Snjegoviću” se, pak, bavi traumom, a kriminalistički žanr ovdje balansira na granici psihološkog trilera, jer osim što je u pitanju masovni ubojica, ubojstva su brutalnija (uključuju i rezanje žrtava i dekapitacije), pa je dio čitatelja Nesbøu zamjerio takvo eksplicitno nasilje, koje svoj vrhunac doseže u sljedećem, u nas još neprevedenom romanu “Leopard”.
Nesbøv koktel zastrašujućih načina na koje se ubojica poigrava s policijom, nepoznatog oružja ubojstva, zloćudne nasljedne bolesti i bračne nevjere pitak je, ali istovremeno i teško probavljiv. Ipak, kao čitatelj samouvjereno se prepuštate Harryju Holeu i unatoč njegovim manama s napetošću ga pratite kroz slojeve priče u najdublje snježne nanose, sve do uzbudljivog finalnog obračuna na vrhu tornja olimpijske skakaonice Holmenkollen, najprepoznatljivijeg simbola Osla.