Ovih je dana u nas objavljena knjiga američke neurologinje Frances E. Jensen koja se bavi tinejdžerskim mozgom i daje odgovore na pitanja zašto se tinejdžeri tako često ponašaju iracionalno, riskantno, zašto do jučer mirna djeca ulaskom u pubertet kao da naglo promijene osobnost i postanu neprepoznatljiva.
Knjiga "Tinejdžerski mozak", kako u njezinu podnaslovu stoji, svojevrsni je "vodič za preživljavanje tinejdžerskog odrastanja". Čita se lako, no nikako nije banalna i puna općih mjesta; točnije, puna je općih mjesta koja su znanstveno objašnjena - napisala ju je neurologinja u suradnji sa znanstvenom novinarkom Amy Ellis Nutt. Nutt je znanstvene podatke dr. Jensen uobličila tako da budu jednostavni za čitanje roditeljima koji za kemiju i medicinu možda nisu zainteresirani, ali im je bitno objasniti otkud te burne, često nepredvidljive reakcije njihovih tinejdžera.
Konačno, dr. Jensen je "Tinejdžerski mozak" napisala zato što se njime počela baviti nakon što su njezina dva sina, Andrew i Will, ušla u pubertet, a ona, samohrana majka, suočila se s djecom koja su je se ponekad doimala kao potpuni stranci. Od banalnih stvari ("Je li ono nasred njegove sobe bila hrpa komposta ili prljavo rublje?) do ozbiljnijih nesporazuma.
Kao majka i neurologinja, mislila je da zna sve što se događa u glavama tinejdžera, no nije trebalo dugo da shvati da, zapravo, puno toga ne zna, što ju je navelo da krene učiti i istraživati. U to doba Frances Jensen bavila se proučavanjem mozga dojenčadi, vodila je istraživački laboratorij u kojem su se bavili epilepsijom i razvojem mozga, bavila se i osmišljavanjem tretmana za poremećaje rada mozga. Gledajući kako se stariji sin "preko noći pretvara u drugo biće", makar je "duboko u sebi ipak znala da je i dalje ono divno, pristojno i bistro dijete", pitala se što napraviti, kako mu pomoći i kako, konačno, pomoći i samoj sebi.
Do prije dvadesetak godina tinejdžerski je mozak bio relativno zanemareno područje proučavanja. Kad je riječ o neurologiji i neuropsihijatriji, većina novca ide na istraživanje razvoja novorođenčadi i djece (od poteškoća u učenju nadalje) te na istraživanje bolesti mozga starijih (primjerice Alzheimera).
Donedavno je znanost vjerovala, ispostavilo se pogrešno, da razvoj mozga velikim dijelom završava s vrtićkom dobi, stoga su mnogi roditelji malu djecu pokušavali što više motivirati raznim edukativnim pomagalima računajući da je baš to i samo to vrijeme kad im mozak mogu značajno stimulirati.
Jensen opovrgava zablude, objašnjava otkud one dolaze i čime se hrane, od zablude da su tinejdžeri impulzivni i emocionalni zbog naglog porasta razine hormona, do toga da su buntovni i skloni oponiranju jer naprosto žele biti drugačiji i teški; ili do zablude da ako povremeno popiju previše alkohola nije problem, već normalno ponašanje za tu dob, jer je, mislilo se, njihov mozak dovoljno otporan da to ne ostavlja neke veće posljedice. Nekad se mislilo i da je do puberteta sve već definirano – i kvocijent inteligencije i očite darovitosti i da tako ostaje za cijeli život. No, Frances Jensen objašnjava da to nije točno.
Tinejdžerski mozak bitna je točka razvoja čovjeka i pogrešno ga je promatrati optikom neurologije odraslih. Nove neuroznanstvene spoznaje o tinejdžerskom mozgu polako dopiru do roditelja, skrbnika i pedagoga.
Mnogi roditelji u dobi kad njihovo dijete naglo izraste i počne izgledati kao odrasla osoba odjednom počinju očekivati da se ono i ponaša kao odrasla osoba.
Adolescente, jasno, nije uputno ismijavati, osuđivati, koriti ili odbacivati. Umjesto toga, savjetuje liječnica – trebali biste ući u um svoje djece, naučiti kako on funkcionira i zbog čega je toliko različit.
Tinejdžerski mozak nudi važne prednosti, to je doba kad se dijete može puno razvijati, ali to je i doba pojačane, često neopažene, ranjivosti.
Jensen roditeljima donosi primjere i savjete od sasvim banalnih do onih složenih.
Počevši od toga da tinejdžeri trebaju strukturu i vodstvo, jer oni sami često nisu sposobni planirati. Uzmimo za primjer učenje – znanstvenici su dokazali da je najbolji način da se sjetite onoga što ste naučili povratak na mjesto gdje ste učili te da je najbolje učiti na istom mjestu. Pa, ako to već sami nisu odavno napravili, strukturirajte im prostor za učenje, neka to bude ako ne soba, onda barem kut u kojem nesmetano rade.
Knjiga doktorice Jensen dobro je štivo i za adolescente, njima će pomoći da bolje razumiju sebe.
Ponos i imidž u tinejdžerskoj su dobi jako važni, makar sami adolescenti nisu sposobni sagledati sebe i biti samokritični.
Mnogi roditelji misle da su tinejdžeri i sami posve svjesni da su često bezobzirni, rastreseni ili bijesni te da namjerno odbijaju čuti roditeljske sugestije, molbe i zahtjeve. No, ništa od toga, kaže Jensen – nije točno.
Roditeljima savjetuje jednostavno pravilo – izbrojite do deset, ne reagirajte naglo. Promjena ponašanja vašeg tinejdžera dijelom ovisi i o vama. Najvažniji dio ljudskog mozga, onaj kojim se procjenjuje kako postupiti, kojim se razmatra situacija i donose odluke, nalazi se tik iza čela, u frontalnim, čeonim režnjevima. Taj dio mozga razvija se posljednji, zato roditelj često mora biti frontalni režanj svog tinejdžera sve dok adolescentov mozak ne postane posve spreman za samostalan rad.
Za neočekivanih ispada vaših kćeri i sinova u adolescenciji jednostavno brojanje do deset prije no što odgovorite ili bilo što poduzmete pomoći će zadržati smirenost, pribrati se. Roditeljski gnjev nije od pomoći, baš kao niti postupanje s tinejdžerskim ispadima kao da su dječji izljevi bijesa.
Tinejdžeri za sebe imaju dojam da su odrasli i, makar znamo da nije tako, što se više prema njima ponašamo kao da su odrasli, to su veći izgledi da će se doista i potruditi ponašati kao da su odrasli.
"Budući da sam liječnica i znanstvenica, mogla sam sjesti sa svojom djecom i reći im: 'Gledajte, ne vjerujete mi kad kažem da ste iracionalni, impulzivni ili preosjetljivi, ali reći ću vam zašto je vaš mozak kriv za to.'"
Njezina knjiga objašnjava kako funkcionira tinejdžerski mozak, a ona kaže da je u razgovoru s mnogim tinejdžerima vidjela da kad im se to objasni i sami postaju razumniji, neuroznanost ih fascinira, činjenica da postoji logika ili objašnjenje za ono što se inače doima kao neobjašnjivo previranje u njihovim životima.
Razine hormona u tinejdžera nisu više nego u mladih odraslih osoba, ali oni drugačije reagiraju na hormone. Tinejdžerske su godine doba pojačanog reagiranja na stres, to dijelom može biti razlog zbog kojeg se anksiozni poremećaji, uključujući i panični poremećaj, najčešće javljaju već za doba puberteta. Tinejdžeri nemaju toleranciju na stres kakva je u odraslih ljudi, u adolescenata je bitno veća vjerojatnost bolnih reakcija izazvanih stresom, poput glavobolja, želučanih problema nadalje.
Tinejdžersko doba doktorica Jensen drži da je doba za identificiranje talenata i ulaganje u te darovitosti. Podaci pokazuju da se kvocijent inteligencije može mijenjati za vrijeme adolescencije više no što je itko donedavno očekivao. Trećina ljudi između trinaeste i sedamnaeste godine ostane ista, trećina smanji kvocijent inteligencije, a iznimna trećina znatno poveća inteligenciju.
Savjet roditeljima koji daje dr. Frances Jensen jest da tinejdžerima moraju postavljati granice u mnogočemu, da ih moraju nadzirati, jer njihovi pretjerano neobuzdani mozgovi to ne mogu sami. Kolikogod to bilo teško, sugerira da roditelji jasno odrede koliko će vremena tinejdžeru dopustiti za virtualna druženja, Internet, poruke. Gotovo niti jedno dijete neće odmah pristati na to. Na roditelju je da održava nadzor, da provjerava tinejdžera piše li zadaće, koliko provodi vrijeme na tehnologiji. Što ih više nadzirete to će se vaši tinejdžeri suočavati s manje iskušenja, pa će posljedično njihovi mozgovi učiti živjeti bez neprestanog odvraćanja pozornosti.
Spavanje
Što se događa kad tinejdžeri ne spavaju dovoljno?
Neispavanost za posljedicu ima puno više od umornog uma i tijela. Može pridonijeti mnogočemu, od maloljetničke delikvencije do depresije, pretilosti, visokog krvnog tlaka i kardiovaskularne bolesti. Istraživanja su pokazala da manje spavaju tinejdžeri koji češće konzumiraju gaziranu napitke, prženu hranu, slatkiše i kofein.
Savjet za roditelje: odgoj i rasprave ostavite za neko drugo doba, prije spavanja izbjegavajte rasprave sa svojim tinejdžerima.
Rizici
Adolescentska impulzivnost opće je mjesto, svima poznata. Skloniji su riskiranju negoli mlađa djeca ili odrasli ljudi. Ako ne ulaze u rizične situacije, većina njih se onda barem buni protiv roditelja, učitelja, autoriteta općenito. S evolucijskog gledišta takvo je ponašanje logično, pobuna je njihova razvojna zadaća, jer to je vrijeme kad se mladi odvajaju od udobnosti i sigurnosti roditelja, istražuju svijet ne bi li postali neovisni. No, problem nastaje jer je tinejdžerima frontalni korteks još nedovoljno razvijen, što će reći teško im je zagledati se u budućnost, shvatiti posljedice svojih postupaka, zato nisu spremni procijeniti štetu koju moguće u sebi nose njihova riskantna ponašanja.
Današnje doba nosi neke posve nove izazove, možda veće i kompleksnije negoli ikada prije u ljudskoj povijesti, upozorava doktorica Jensen.
Ako su tinejdžeri prepušteni sami sebi, a to je dob kad su vrlo podložni sugestiji, na internetu im je na raspolaganju more sadržaja koje ih neće odvesti na dobar put. Današnji tinejdžeri lakše no ikad prije mogu doći i do droga.
Suprotno općeraširenom mišljenju tinejdžeri nisu iracionalni. Sposobnosti rasuđivanja nakon petnaeste godine potpuno su razvijene. Tinejdžeri mogu postići vrlo visoke rezultate na testovima sposobnosti koji se u potpunosti oslanjaju na logiku i racionalno zaključivanje.
Zašto onda čine razne nerazumne stvari i srljaju u probleme?
Tinejdžerski mozak dobiva veći osjećaj nagrade nego mozak odrasle osobe, oslobađanje dopamina veće je u tinejdžerskom mozgu, baš kao i odgovor na dopamin. Zato je težnja za uzbuđenjima i adrenalinom povezana s adolescentskom dobi, vremenom kad je živčani sustav koji upravlja uzbuđenjem i nagradama, osobito osjetljiv na podražaje. Ali, kako su frontalni režnjevi mozga još uvijek ne odviše čvrsto povezani s drugim dijelovima tinejdžerskog mozga, adolescentima je teže kognitivno kontrolirati potencijalno opasne situacije. Istraživanja u jednom od pokusa obavljenih snimanjem mozga na koledžu Dartmouth pokazalo je da tinejdžeri koriste ograničenije područje mozga, i da im je u odnosu na odrasle osobe potrebno više vremena da odgovore na pitanja jesu li neke aktivnosti kao što su, primjerice, plivanje s morskim psima, paljenje vlastite kose ili skakanje s krova – dobra ideja ili ne.
Znanstvenici su, među ostalim, zaključili da su se odrasli u tom istraživanju pri davanju odgovora oslanjali na gotovo posve automatske mentalne predodžbe i instinktivni odgovor, dok su se tinejdžeri više oslanjali na svoju sposobnost da "domisle" odgovor. Sposobnost brzog shvaćanja situacije, potencijalnih rizika i zaključivanje o pozitivnim i negativnim stranama nečega, sve to proizlazi iz aktivnosti frontalnog korteksa, dijelova mozga kojima se dr Jensen često u knjizi vraća a koji su u adolescenciji još nedovoljno razvijeni.
Odrasli, među ostalim, zato bolje i uče iz svojih grešaka, zahvaljujući područjima u frontalnim režnjevima i oko njih uključujući razvijeniji anterirorni cingularni korteks koji može funkcionirati kao neka vrsta monitora ponašanja te pomagati otkriti pogreške.
Čak je i Aristotel prije više od dvije tisuće godina kazao svoj stav o "ludim" grčkim tinejdžerima, zapisavši kako se ti mladi ljudi drugačije ponašaju i drugačije razmišljaju zato što su "strastveni, naprasiti i skloni predati se svojim nagonima" te da mladi robuju strasti jer im "ambicioznost onemogućuje prijeći preko uvrede te u njima budi gnjev i zbog same pomisli na trpljenje ozljede". Zapravo je zaključio da su adolescenti krajnje fokusirani na sebe, nerazboriti, ponekad preplavljeni osjećajem nepobjedivosti da niti ne razmišljaju da bi im se nešto loše moglo dogoditi.
Istraživanja pokazuju da tinejdžerski mozak ne samo slabije opaža rizik već dapače očekuje nagradu, zadovoljenje i ugodne osjećaje unatoč riziku, tj. u rizičnim situacijama.
Zadovoljenje je u temelju adolescentske impulzivnosti.
Žudnja, dokazano je, u mozgu adolescenata jača bitno brže negoli u mozgu odrasle osobe. Zato su i razne vrste ovisnosti jače "programirane" u adolescentskom mozgu, a u mnogim se rehabilitacijskim centrima pokazalo da je detoksikacija i liječenje adolescenata od ovisnosti puno teža negoli u odraslih osoba jer je tinejdžerskom mozgu bitno teže odgoditi zadovoljenje.
Tinejdžeri o svakoj tvari postanu ovisni brže nego odrasli, a kad se jednom naviknu, puno im je teže osloboditi se te navike. Tinejdžerski mozgovi su zbog veće plastičnosti i spremnosti na učenje ujedno skloniji i ovisnostima.
Na kraju opširne knjige dr. Frances Jensen daje upute roditeljima:
Budite tolerantni prema nezgodama svojih tinejdžera, pazite da smireno razgovarate s njima o njihovim pogreškama.
Nemojte se šokirati kad vaš tinejdžer učini nešto glupo, a potom kaže da ne zna zašto je to učinio. Vi znate zašto, a objasnite to i njima – njihovi frontalni režnjevi još nisu potpuno povezani. I upamtite da će čak i najpametnije, najposlušnije, najkrotkije dijete učiniti nešto glupo prije no što završi adolescencija.
Komunicirajte i uspostavljajte vezu: istaknite ono pozitivno u životu svojih tinejdžera. Ponavljajte da ste im na raspolaganju kad im zatreba savjet.
Društvene mreže i internet važan su komunikacijski put vašim tinejdžerima. Neki roditelji govore kako su najuspješnije i najsmislenije "razgovore" sa svojom tinejdžerskom djecom vodili dopisujući se.