PIŠE JAGNA POGAČNIK

'NEMA SLONOVA U MEKSIKU' Tranzicijske priče pune crnog humora

 Boris Kovačev
Pomaknuti zapleti kojima se često smijemo iskazuju autora vrlo senzibiliziranog za egzistencijalna pitanja

Zoran Pilić nije od onih “razvikanih” pisaca kojih ima posvuda i previše, najmanje u književnim tekstovima; ne pojavljuje se redovito na književnim “eventima”, nema mišljenje o svemu, ne participira u književnim klanovima, ne nasjeda na prolazne literarne trendove, no kad objavi novu knjigu, ona je uvijek u samom vrhu trenutne domaće prozne produkcije.

Zbirka priča “Doggiestyle”, s kojom je debitirao, patila je možda od mana tipičnih za književni prvijenac, ali je svoga autora promovirala u vještog, crnohumornog pripovjedača sklonog “stvarnosnom”, s izrazitim talentom za odabir zanimljivih i pomaknutih likova i mrvica stvarnosti koje se transformiraju u uvjerljivu i znalačku fikciju.

Roman “Krimskrams”, s elementima crne komedije, pozabavio se tzv. sindromom Petra Pana, dok su “Đavli od papira” zaronili u duhovito-kritičko oslikavanje domaće književne scene, a kao bonus romana u romanu ponudili i priču o mladalačkom nasilju. U međuvremenu se pojavila i zbirka narativne poezije “Dendermonde”, toliko narativne da u njoj možete pročitati pjesmu “Popaj” koja se kasnije transformirala u “Priču o Popaju” iz nove zbirke priča.

Spajanje tragičnog i komičnog

I eto, s “Nema slonova u Meksiku” , svakako jednom od najboljih zbirki priča koje su se pojavile ne samo ove sezone u domicilnoj nam proznoj produkciji, Pilić se vraća onome čime je započeo - lucidnim, formalno savršenim pričama koje plijene čitateljsku i kritičarsku pažnju ne samo zanimljivim (i uvijek pomalo off) fabulama i više nego osebujnim likovima, već i talentom za spajanje komičnog i tragičnog u sjajno pogođenoj kombinaciji i omjeru.

Naime, Pilić svakako vrijedi za duhovitog pisca, što doista i jest, ali taj njegov, često crni humor, proizlazi iz nimalo banalnih, dubinski osmišljenih i često vrlo tragičnih životnih situacija. Pozadina na kojoj se priče zbivaju nije nimalo “originalna” - to je naša, ratna i postratna, tranzicijska i recesijska stvarnost, no Pilić posjeduje talent da unutar nje (tako poznate i “ispisane”) pronađe situaciju, lik, detalj čija je energija tolika da čitav taj poznati background prevrne naglavce.

Od početne, trenutno vrlo prigodnog naslova “Kraj ljeta”, u kojoj dječak kojem su odrasli usmrtili omiljenu životinju postaje delinkvent, preko priča u kojima se na pozadini ratnih događanja izdvajaju nebične situacije i životni manevri, pa sve do onih koje tematiziraju luzerske životne sudbine, davna prijateljstva i bračne parove ulovljene u mišolovku svakodnevnih nedaća, u “Nema slonova u Meksiku” čitamo pročišćene i tematski često zapanjujuće priče koje vrlo snažno “udaraju” baš tamo gdje smo najosjetljiviji. Ima u njima i stripovskih situacija - recimo, zamislite priču u kojoj pripovjedač-pisac kreće s kolegama (od kojih su neki posve stvarni, poput Tanje Mravak ili izraelskog kratkopričačkog majstora Etgara Kereta) u planinsku avanturu i tamo nailazi na opakog vukojarca.

Zbilju ne treba prepisivati

Na prvi tren zvuči blesavo, ali kod Pilića baš ništa nije takvo, pa ni povremeno ubacivanje začudnih motiva. Često bez nedvosmislenih krajeva, s otvorenim završetcima koji ipak djeluju kao labava poanta, Pilićeve priče čijim se pomaknutim zapletima često smijemo, u sebi nose mnoštvo motiva koji pripovjedača iskazuju vrlo senzibilnim za egzistencijalistička pitanja - njegovi likovi oni su koji nešto čekaju, sanjaju, boje se, koji su promašili onaj trenutak u životu kada je trebalo poentirati ili su proživjeli nešto što im je zauvijek zaokrenulo kotač sudbine i sada su na neki način istrgnuti iz sigurnosti prosječnih i dosadnih života.

Pilić je majstor mračnih, ali ne i mračnjačkih priča, svjestan kako zbilju ne treba prepisivati, nego iz nje kondenzirati ono najbolje i podcrtati originalnim, literarnim rješenjima. Dodamo li tome odlične dijaloge, brzi ritam pripovijedanja i vještinu montiranja fabularnih rukavaca (osobito u dužim proznim cjelinama, poput odlične priče “Mojo”), novu bi se Pilićevu knjigu moglo opisati upravo jednom njezinom rečenicom - “Improvizacija, opuštenost i realizacija - kao na basketu”. Sve vrlo ležerno, ali iza toga ipak jasan i ne previše glasan koncept, ukratko - doista sjajna knjiga!

A ima li ili nema slonova u Meksiku i zašto je tome tako, na to ćete odgovor ipak morati pronaći sami.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2024 06:35