U knjizi Nataše Mataušić “Diana Budisavljević: Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” spominju se dva stranca koja su pomogla požrtvovnoj Austrijanki da spasi više od 10.000 djece iz ustaških logora. Bojnik Wilhelm Knehe kao obavještajni referent zagrebačke Feldkommandature i časnik Wehrmachta bio je svakako utjecajniji, no o njemu se ne zna puno, osim da je svojedobno igrao nogomet za “Preussen Duisburg”, sve do 37. godine, a poslije bio funkcionar njemačkog nogometnog saveza.
To što je još 1934. pristupio njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji pomoglo mu je da kasnije izbjegne aktivnu vojnu službu na fronti, uostalom, borio se u Prvom svjetskom ratu i dobio Željezni križ drugog reda sa spomenicom, pa je završio u razmjerno sigurnom Zagrebu, gdje je iz moralnih razloga pomagao Diani Budisavljević.
Pogroma srpske djece se grozio, ali se o holokaustu nije očitovao. Drugi je bio Austrijanac Gustav von Koczian-Micholsky; on s vojskom nije imao bogzna što, nekad je bio austrougarski časnik, ali se sada vrzmao oko Edmunda Glaisea vom Horstenaua, Hitlerova opunomoćenog generala u Hrvatskoj, i u Zagrebu navodno nabavljao radnike za tvornicu zrakoplova u Wiener-Neustadtu.
Četiri braka
U kavani hotela Esplanade upoznao je Dianu Budisavljević. I njega su užasavali zločini ustaša nad Srbima, pa joj je osigurao kontakte sa službenom vlašću i dozvolu da ulazi u ustaške logore i iz njega spašava djecu bez roditelja, a ponekad i njihove majke.
Za razliku od Wilhelma Knehea, von Koczian-Micholsky bio je nevjerojatno živopisna ličnost čija bi biografija zavrijedila i televizijsku seriju (sve o njemu možete pronaći na internetskom portalu Michael Eisenriegler’s Repository). Rođen je 1877. kao Gustav Koczian u češkom Brnu, tada sastavnom dijelu Austro-Ugarske, tamo završio pet razreda gimnazije i prešao na kadetsku artiljerijsku školu u Beču, koju je apsolvirao s dobrim uspjehom.
U kolovozu 1898. stupio je u vojsku, nizao činove (uglavnom niže), a od 1905. do 1906. pohađao ratnu školu u Beču, no studij je prekinuo (navodno iz financijskih razloga) i 1907. premjestio se u rezervu. Kad mu je prestala aktivna vojna služba, postao je agent automobilskog poduzeća Benz u Beču, koje ga je poslalo u lječilište Karlsbad (danas Karlovy Vary) da tamošnjoj bogatoj umirovljeničkoj klijenteli pokazuje nove modele njihovih vozila.
Koczian se baš nije zanimao za stariju gospodu, ali mu je pozornost privukla naočita Amalie, princeza von Fürstenberg, kojoj su bile 23 godine i po austrougarskim zakonima još nije bila punoljetna. Ona je stanovala s majkom Leontine i poslugom u jednom od tamošnjih hotela, a Gustav je neprestano dolazio po nju automobilom i pokazivao joj ljepote krajolika.
Budući da je majka bila oprezna, vratila ju je kući, a njih dvoje nastavili su kontaktirati pismima, koje je dostavljala supruga obiteljskog kuhara. Gustav je u međuvremenu izgubio namještenje, preselio se u Mannheim i radio za rajnsko autopoduzeće sve dok Amalie nije postala punoljetna.
Nakon izmjene strasnih ljubavnih pisama, našli su se 1908. u Beču i s njegovom majkom i njihovim odvjetnikom potajno otputovali u Švicarsku. Leontine je shvatila što se događa i poslala za njima policiju i privatne detektive, no ljubavni par ostavio je za sobom lažne tragove, tvrdeći da se namjerava vjenčati u Londonu ili na otoku White.
Zapravo su završili u Luzernu, u Hotelu du Lac, gdje ih je pronašao princezin brat i molio sestru uime majke i ostale obitelji da odustane od svojeg nauma: Gustava nije htio niti vidjeti. Ustanovilo se, naravno, da su se njih dvoje već vjenčali, međutim, kasnije je svejedno obavljena još jedna službena svadbena ceremonija.
U njihov dvorac Gustav je smio ući samo na stražnji ulaz, ali je prije svadbenog obreda obukao svoju časničku uniformu: kad je Amalie još jednom suočena s prijetnjama da će svojim naglim činom ugroziti majčin život, onesvijestila se pred prisutnima, no čim se pribrala, stala je s Gustavom pred svećenika i ceremonija je obavljena, na veliku radost predstavnika bulevarskog tiska.
Pirova pobjeda
Njih dvoje su se poljubili pred svima i poslije odjurili automobilom, no to je donekle bila Pirova pobjeda. Istina, Gustav je pridodao svojem imenu plemićku oznaku “von”, no Amalie je dobila tek nešto obiteljskog nakita i nije mogla računati ni na kakvo ozbiljno obiteljsko nasljedstvo.
Gustav je postao direktor tvornice automobila u Mannheimu, dobili su dvoje djece i živjeli daleko iznad svojih mogućnosti. Poslije su se preselili u Frankfurt, Gustav je pristupio loži slobodnih zidara, postao privatnik i bavio se patentima. Jedini za koji se zna, “pametni remen”, registriran je tek 1933.
Majka Leontine umrla je 1914., pa kako joj braća nisu ništa davala, Amalie je postupno počela rasprodavati obiteljski nakit. Gustav je 1915. mobiliziran iz rezerve i bio predstavnik bečkog ministarstva u berlinskom generalštabu, dobio je i nekakva austrougarska odlikovanja, međutim, već 1916. razbolio se od malarije i zauvijek je otpušten iz vojske.
Situacija s Amalie je ispala dosta nejasno, navodno ga je ona njegovala dok je bio bolestan, ali ga je dočekala s kćerkicom kojoj on nije bio otac. Po jednoj verziji, začela ju je s glumcem Walterom Janssenom, a po drugoj s opernim pjevačem Herbertom Janssenom, međutim, ništa od toga nije bilo jako uvjerljivo, jer je prvi bio tri godine mlađi od nje, a drugi homoseksualac.
I Gustav i Amalie željeli su razvod, no problem je bio što u gornjem dunavskom dijelu monarhije takvo što nije postojalo. Zato je bio dozvoljen u Mađarskoj, pa su oboje uzeli mađarsko državljanstvo, a Gustav je raznoraznim makinacijama uspio ishoditi da ga posvoji Stefan Miskolci iz mađarskog parlamenta.
Otad se službeno zvao barun Gustav von Koczian-Miskolczy (“Miskolci” mu nije dobro zvučalo), dok se Amalie presretna udala za svojeg odvjetnika Gustava Scanzonija von Lichtenfelsa, koji je posvojio i njezinu kćer Signe.
Potonja se poslije afirmirala kao kazališna kritičarka i postala životna družica i biograf Erike Mann, kćeri Thomasa Manna i sestre Klausa Manna. Scanzonija i Amalie uhapsili su 1919. gardisti kratkotrajne Minhenske sovjetske republike, ali je odvjetnik održao tako efektan govor da su ih odmah pustili. Kad su ih ponovno htjeli privesti, oni su već bili na sigurnom.
Bogata Amerikanka
U studenom 1919. Gustav se vjenčao drugi put, izabranica mu je bila Ossi Oswalda, on je tada bio generalni zastupnik bečke špedicije Schenker & Co. u Berlinu i zbilja je napravio dobar potez jer je ona bila jedna od najvećih filmskih zvijezda tog razdoblja, miljenica velikog redatelja Ernsta Lubitscha (“Princeza ostriga”, “Lutka” i “Ne bih mogla biti muškarac” samo su neki od naslova koje su zajedno snimili).
Ona je 1921. osnovala vlastito poduzeće Ossi-Oswalda-Film, sa sjedištem u Berlinu, koje je realiziralo ukupno pet filmova. Gustav je figurirao kao voditelj poslova i izvršni producent, no kako ih je režirao iskusni Victor Janson, koji je s Oswaldom igrao i glavne uloge (ona se potpisivala kao glavni producent), teško da je za njezina supruga tu bilo ozbiljnog posla.
U svakom slučaju, kad je 1925. putovao u New York, već su bili pred razvodom. Ona se poslije nije mogla prilagoditi zvučnom filmu, igrala je sve manje uloge i umrla 1946. u Pragu, siromašna i zaboravljena. Gustavova treća supruga Else Dornonville de la Cour podrijetlom je iz Danske, od 1920. živi u Americi i glumi pod pseudonimom Elsie Fuller, 1927. napisala je i jedan scenarij kao Elsie von Koczian, a očito je bila solidnog imovinskog stanja kad ju je Johanna von Koczian, Gustavova kći iz četvrtog braka, nazivala “bogatom Amerikankom”.
Vjenčali su se početkom 1927. u Los Angelesu, on je u filmovima obavljao različite funkcije, od “vojnog tehničara” do “tehničkog supervizora”, što znači da to nije bilo ništa previše važno, a i zastupao je kao agent jednog slabo poznatog danskog glumca. Brak se raspao nakon pet godina, Else ga je optužila da se nije ponašao primjereno svojoj plemićkoj tituli (što može značiti samo dvije stvari - preljub ili pronevjeru njezine imovine), ali se kasnije još dugo potpisivala kao von Koczian. Najbizarnije je da se priključila “Njemačko-američkom savezu”, ali je istodobno, 1940., kontaktirala FBI i ponudila im svoje usluge kao dvostruka agentica.
Savezničko ispitivanje
Četvrta žena postala mu je Lydia Grosspietsch, 35 godina mlađa od njega, vjenčali su se 1935. na Manhattanu, a u jednom putnom dokumentu navela je svoje zanimanje kao “tajnica”. Bila je zapravo glumica, u Njemačkoj je nastupala pod pseudonimom Lydia Alexandra, i to u manjim ulogama, snimila je samo tri filma, ali onaj iz 1934., “O ljudskim pravima”, bio je izrazito pronacistički, pa se valjda zato nije niti razmetala glumačkim pozivom.
Rodila im se kći Johanna, uz Ossi Oswaldu jedina rasna filmska zvijezda s kojom je Gustav imao obiteljsku vezu, igrala je uz Marija Lanzu u njegovu posljednjem filmu “Serenada velike ljubavi” (For the First Time), ali nije napravila međunarodni proboj: zato je u Njemačkoj i Austriji bila uspješna ne samo kao filmska, televizijska i kazališna glumica nego i kao pjevačica.
Gustav i Lydia vratili su se u Berlin, jer u Americi očito za njih nije bilo posla, a kako se rat već bio zahuktao, završili su u Zagrebu, što je Gustav znao iskoristiti na različite načine, ne samo regrutiranjem radnika za tvornicu u Wiener-Neustadtu, pogotovo zato što je s Austrijancem Edmundom Glaiseom von Horstenauom bio vrlo blizak. Već sama činjenica da je pomogao Diani Budisavljević da dobije prvu službenu dozvolu za ulazak u ustaške logore svjedoči da nije bio potpuno nesvjestan što se oko njega događa.
Poslije rata ispitivale su ga savezničke komisije, njega nisu mogli teretiti za bogzna što, ali je on u svojem svjedočenju nastojao obraniti Wilhelma Knehea, tvrdeći da je spasio šest i pol tisuća srpske djece i tako se neizravno suprotstavio svojim pretpostavljenima.
Obitelj je nakon kraja rata živjela u dvorcu Weitwörth pokraj Salzburga, a kako su neprestano bili u financijskim problemima, neprestano ih je pomagao Gustavov brat Hugo. Lydia je umrla 1953., imala je samo 41 godinu, a Gustav 1958., u 81. godini života u kojem nije manjkalo uzbuđenja.