"Moje nevjere u mom su životu stvorile dualnost i tenziju koje su postale gotovo neophodne supstance za moje pisanje, opasna ivica neke vrste. One stoga nisu ‘tamna strana‘ mog života odvojena od takoreći ‘višeg književnog poziva‘, već, eto, njen integralni i od nje neodvojiv dio", citat je britanskog pisca Johna le Carréa kojega je pišući za The Times s javnosti podijelio književnikov biograf Adam Sisman.
Privatni život pisca špijunskih romana, pravog imena David Cornwell, u fokusu je, naime, nove Sismanove knjige "The Secret Life of John le Carré", koja samo što nije objavljena.
Sisman se le Carréovom biografijom počeo baviti 2010. godine. Nakon što mu je pisao, pritom predloživši sebe za biografa, pisac ga je pozvao u svoj dom u Hampstead, a zatim mu omogućio pristup svojim arhivima, listi ljudi koje je poznavao te beskonačnom broju dugih intervjua.
Krajem 2012. Sisman je identificirao ženu u koju je le Carré bio zaljubljen za vrijeme službe u britanskoj tajnoj službi Bonnu. Sa suprugom svog kolege ljubovao je, napominje Sisman, dok je pisao svoj prijelomni, treći roman - "Špijun koji se sklonio u zavjetrinu". Ljubavna pisma koja su ljubavnici izmjenjivali privukla su Sismanovu pažnju jer su mu, smatrao je biograf, potencijalno mogla dati uvid u stanje svijesti u kojem se autor nalazio u, za svoju karijeru, iznimno značajnom trenutku.
Piščevo hvatanje žena ključno je pri dešifriranju njegove fikcije i ne pomaže samo pri objašnjavanju razloga zašto je le Carré pisao, nego daje odgovore na pitanja kako, zašto i kada je pisao, tvrdi biograf.
I dok je le Carré za života postavio ograničenja unutar kojih je Sisman mogao pisati o njegovim aferama, pa je biograf bio prisiljen dio informacija potisnuti, ovoga puta, nakon piščeve smrti u 90. godini života, za rezerviranost više nije bilo razloga.
"Nije me briga što ćeš o meni pisati nakon što umrem", rekao je navodno le Carré svom biografu.
Književnik je, dakle, preminuo 2020. godine, a njegova supruga Valerie Jane svijet je nakon bitke s rakom napustila samo nekoliko tjedana nakon supruga.
Autor mnogih knjiga, uključujući "Dečko, dama, kralj, špijun", "Špijun koji se sklonio u zavjetrinu", "Krojač Paname" te "Brižni vrtlar", koje su adaptirane na film, svoju je drugu suprugu Valerie Jane tijekom prvih trideset godina braka, tvrdi Sisman, varao s barem jedanaest žena.
Tri žene, od jedanaest žena na koje se Sisman referira, danas su pokojne, a dvije su odbile suradnju. Preostalih šest, koje su pristale razgovarati sa Sismanom, razotkrile su, kaže, nepodudarnosti prema kojima se zaključuje da je pisac nekima od njih govorio neistine. "Ponekad se ono što je rekao jednoj ženi ne može pomiriti s onim što je rekao drugoj", tvrdi Sisman.
Nekima je pak laskao da su njihovi doprinosi važni za njegov rad.
Na nekima od njih temeljeni su likovi iz le Carréovih romana poput Lizzie Worthington iz "Časnog školarca" ("The Honourable Schoolboy"), Tesse Quayle iz "Brižnog vrtlara", kaže Sisman koji navodi da je jedna žena čuvala njegova najmlađeg sina, da je s drugom, od sebe trideset godina mlađom ženom, imao dvije afere: prvu polovicom osamdesetih godina, a drugu četrnaest godina kasnije. Bivšem modelu predložio je, kaže Sisman, da se doseli kod njega i supruge. Posljednja biografu poznata afera bila je s četrdeset godina mlađom novinarkom koja, kaže Sisman, tvrdi da joj je najvažniji odnos u životu bio upravo onaj s piscem.
Mnoge su žene bile udate, neke čak za njegove prijatelje.
Prema Sismanovim navodima, le Carréova je supruga znala da joj nije vjeran, a uoči njegova šezdeseta rođendana navodno mu je rekla: "Ne moraš slaviti sa mnom ako postoji netko drugi".