S brčinama i surom grivastom kosom, Borislav Vujčić je podsjećao na desperadosa iz špageti vesterna. Međutim, pod tom se gorštačkom vanjštinom krila esencijalna blagost. Dijelio ju je nesebično poput kruha, svoju empatiju.
Bio je sanjar ustreptale ranjive duše. I nositelj galaktičkog srca koje je iz sebe nesebično ispumpavalo infuziju ljubavi za bližnje, a zabrinutost i nemoć pred gadostima ogrubjelog svijeta. Te je vrline ovaj prerano utišani neimar (rođen 1957. u Orahu kod Vrgorca, preminuo zgromljen teškom bolešću u Zagrebu, 2005.) ustrajno gradio u osebujnom dramskom, proznom i poetskom opusu. Vujčićeva umjetnička zadužbina među najvažnijima je u hrvatskoj književnosti.
Svojim jedinstvenim dramama (napisao ih je dvadesetak, 4 su ovjenčane nagradom “Marin Držić”) zauvijek je obogatio naše pozornice. Stvorivši čitavu brigadu lica i tema koja podjednako pripadaju užarenom rustikalnom kamenjaru mediteranskog zaleđa, slavonskim ili ruskim stepama i zagušljivoj urbanoj gorčini srednjoeuropskog bazena. Iako je javnosti ponajviše ostao u memoriji kao dramatičar, Vujčić je na književnu scenu stupio 1983. s poetskim (zbirka pjesama “Bezimena”) i proznim (roman “Krik regruta”) alatima.
Dok je svoju moćnu epsku imaginaciju i strast u dramama racionalno sputavao zakonima scenske ekonomije, posve slobodno ih je otvarao u prozama. Posebice u romanima. Zato je reizdanje njegova romana “Nesanica” (Hena.com) prvorazredan kulturni događaj. Radi se, naime, o temeljnoj hrestomatiji svih Vujčićevih ljudskih/umjetničkih pitanja, žudnji i zebnji. Odvažno bačenih pred noge društva i našeg ćoška svijeta kroz čije mijene je kratko i strelovito prošao. Onima koji su propustili upoznati se s izričajem važnog pisca kakav je bio Vujčić, “Nesanica” je idealan izbor da se prepuste njegovoj golemoj nataloženoj mudrosti. Pisana je razbuktalom maštom i dječje zaigranom ljepotom jezičnog ludizma. Vujčić je, među ostalim, bio i pravi meštar jezičnog žongliranja. Upravo u “Nesanici” je ispisao neke od najdivnijih i najhazarderskijih stranica hrvatskog jezika.
Roman ima začudnu javnu i privatnu povijest. Izvorno je objavljen dvije godine prije autorove smrti, u indie produkciji Pop&Pop naklade. Izdavač je tada povukao zanimljiv dizajnerski potez - petstostranični roman je razdijeljen u osam svezaka, pakiran u zajednički box, svaka knjiga imala je različit hrbat i piščev akvarel na naslovnici. Na brižnom “serijaliziranju“ romana s Vujčićem je kao urednik radio Simo Mraović, još jedan od prerano otišlih poeta koji su zauvijek obogatili naša znanja i duše. Nažalost, roman je naišao na ravnodušje. Njegov proročki oporučni sadržaj jedva je okrznuo samodopadnu uljuljkanu scenu zemlje koja se zanosila da je svoje demone zauvijek pokopala u blagodatima još svježeg 21. stoljeća. Petnaest godina poslije urednica reizdane “Nesanice” je Borina supruga, književnica Marina Vujčić, što njezinu poslu daje dirljivu notu: “Na mom uredničkom stolu nije bila samo ta tuga iz romana. Bila je i ona druga, posve privatna, koja raspolaže pisanom riječju umjesto čovjeka. No bila je i zahvalnost da ta pisana riječ dobiva priliku za novi život i nove čitatelje, koji će ovog autora vratiti na književnu scenu koja mu je za života izazvala mnoge nesanice”.
Vrhunskom disciplinom i zanesenom vizijom Vujčić u “Nesanici” uspijeva stvoriti rijetko viđen spoj povijesno-političke freske i krajnje intimne ogoljenosti pod kaputom svojeg antijunaka. Kao u nekoj besanoj vrućici, Vujčić kroz sudbinu pisca Armerija Morskog (isprva siromašnog idealista a onda lektirskog rutinera koji tek pred smrt stvara svoje najznačajnije djelo) ispisuje turbulentnu kroniku 20. stoljeća. Od raspada Austro-Ugarskog imperija i prve velike svjetske klaonice do izvitoperenog socijalizma krajem sedamdesetih, Vujčić kroz Armerijevu dušu prelama sve ideologije, nacionalne tlapnje i nacionalističke histerije koje melju pojedince, a stvaraju poslušne čopore. Pritom je fascinantno s koliko izvedbenog i moralnog pokrića autor “Nesanice” zabrinuto navješćuje sav destruktivni nasilnički glib u kojem se valjamo i danas, trinaest godina nakon njegova odlaska.
