“Nas deset novinara, nije nas bilo više, idemo praviti novine. Mi smo otisnuli prvi broj Vjesnika, ja sam uzeo sto komada jer nije bilo kolportera niti distribucije, ničega. Nego mi koji smo ih sami napravili idemo prodavati novine”, ovako je Alfred Pal opisao izlazak Vjesnika 1945. godine, neposredno nakon rata.
Svoje je karikature Pal objavljivao na prvoj stranici, pri dnu lista, koji je tada izlazio na najviše osam stranica, no češće na četiri. Povijesne kronike bilježe kako je naklada ovih novina brzo nakon njihova pojavljivanja skočila na 30 tisuća prodanih primjeraka. Uskoro je pokrenut i Ilustrirani Vjesnik, glavni urednik je bio pjesnik Jure Kaštelan, a grafički Pal.
“Stratišta”
Život Alfreda Pala, karikaturista, ilustratora, grafičkog dizajnera i slikara, nesuđenog beogradskog studenta arhitekture, priča je dostojna filmskog životopisa. Čitava je njegova obitelj, Židovi, ubijena tijekom holokausta, on je jedini preživio. Bio je u logorima u Kraljevici i na Rabu te kasnije, četiri godine nakon što je završio rat, i na Golom otoku. Prati ga još niz životnih uspona i padova, do pogibije u prometnoj nesreći u 90. godini. No Pal nije bio ogorčen čovjek, dapače, često je isticao kako je zbog svega proživljenog još više znao uživati u trenutku. Prikaze koje su mu se znale pojavljivati kao posljedica svih tih zatočenja “oslobodio” je u svojoj umjetnosti, posebno kroz najupečatljiviji ciklus, “Stratište”.
Pamtimo ga i kao iznimnog karikaturista, naročito iz doba Vjesnika te kada je surađivao s Kerempuhom. Znao je istaknuti specifične osobine pojedinca, poneke su karikature, pak, bile puka dosjetka, neke ironični komentar aktualnog političkog trenutka ili, pak, svakodnevice. Npr. ismijavao je ratne profitere, loš socijalni program, birokraciju. Ljudi su ga prihvaćali. Naklada Kerempuha u doba kada je ondje radio bila je 170 tisuća primjeraka. Pamtimo ga i kao autora nekih iznimnih plakata, npr. “Tvornice radnicima” iz 1960. ili “Tko je na redu” iz 2000. godine, kao i naslovnica nekoliko važnih biblioteka, među kojima valja istaknuti prepoznatljive, intenzivne žute korice biblioteke ITD te Evergrin (Znanje).
Životopis je uvijek važan u interpretaciji rada umjetnika, no u ovom slučaju riječ je o povezanosti koja je vidljivija nego inače.
Očeva tvornica
Tako i monografija koja je upravo izdana, a koju su napisale Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš, obiluje biografskim detaljima. Knjiga je zanimljivo napisana, no grafički nije sjajno oblikovana, što je šteta jer je riječ o Palovoj struci. U knjizi su, uz Palove radove, i rijetke obiteljske fotografije, kao i snimke povijesnih događaja. Rođen je u Beču u dobrostojećoj obitelji Pal, otac mu je posjedovao manju kemijsku tvornicu. Roditelji su mu se rano rastali, dok je imao tri godine, a njega i brata odgajala je guvernanta. Preselili su se u Vukovar. Iz svojeg doma u Vukovaru pobjegao je 1942. godine, s bratom, krivotvoreći dokumente: “Odlučili smo pobjeći kad smo shvatili da smo na redu. Te noći prvo što sam napravio hitnuo sam tu pločicu (žutu sa židovskom zvijezdom) što sam dalje mogao”. Pod novim identitetom živi u Crikvenici, a kako je već tada pokazivao talent za crtanje, ali i zapažanje detalja, radi kao karikaturist. Njegova specifična situacija trenutka opisana je u knjizi: “I dok je s jedne strane nasmijavao svoje modele, pekara, gostioničara, talijanske vojnike ili koga drugog koji se zatekao u blizini, i bio voljan platiti makar i kruhom i čašom vina, s druge strane, sam je trebao ostati nezapažen, neotkriven, budući da je bio progonjen kao nedužan čovjek naprasno oduzetih prava”.
Nešto kasnije, umjetnik židovskog podrijetla bio je u logoru, prvo u Kraljevici, potom u Rabu, odakle je oslobođen nakon pada Italije 1943. Pridružio se Židovskom partizanskom bataljunu.
Zombiji i gmizavci
I u partizanima je kreativan. Njegovu spretnost izražavanja dobro ilustrira “Partizanski bukvar”: kako je riječ o početnici koju koriste i djeca i odrasli na tečajevima opismenjavanja, riječi za pojedina slova birao je iz partizanskog života, npr. slovo “h” ilustrirao je haubicom,. Radio je tijekom rata i u glasilu KPH Naprijed. Često su znali sakrivati tiskarske strojeve tako da bi ih zakopali u šumi, zbog opasnosti od otkrivanja ili bombardiranja.
Bilo je za očekivati da će mu kraj rata donijeti mir i olakšanje, no nakratko. Godine 1949., dok je radio u Kerempuhu, odveden je na Goli otok. Dva puta je bio tamo. “Na Golom otoku bili smo izvan zakona. Tamo nije vrijedilo nikakvo pravilo: ni međuljudskih odnosa, ni bilo kakvog morala, ni bilo kakve civilizacijske stečevine: bilo je važno poništiti ljudskost. A u logoru su svi lovci na harangu. Svi su providni, transparentni. Zato sam ih tako naslikao. A zatim, svi su tamo u obrambenom stavu raširenih bodlji i u napadačkom stavu, također, opet jednako raširenih bodeža”, prisjećao se kasnije. Često je i kasnije znao slikati prizore sjećanja. Slika u tehnici spoja tempere i voska, u stilu tadašnjeg dominantnog pravca tašizma, na slikama su kosturi, raspadnuti kukci, groteske, protagonisti koji izlaze iz pepela te besciljno lutaju, ubojiti žohari, zastrašujući gmizavci, zombiji, ptice koje se pretvaraju u čudovišta, leteći objekti... No nije želio da se njegov ciklus gleda isključivo kroz prizmu stradanja pa je rekao: “Procijenite me kao slikara, ne kao žrtvu. Ima li moj rad slikarskih vrijednosti”.