Ima godina dana da je Pavao Pavličić, nedugo nakon što je s Filozofskog fakulteta otišao u mirovinu, objavio - “Pohvalu starosti”. Zašto je u starosti san “tanji” i kraći, zašto vrijeme, makar ga stari imaju više, leti brže, zašto stari za obroka najradije šute, ta zbirka eseja o vidljivim i nevidljivim manifestacijama starosti u devet je mjeseci doživjela dva izdanja.
Hiperaktivan i hiperproduktivan, sad bez profesorskih obaveza, Pavličić piše možda i više nego ikad.
Ovih je dana izašla “Pohvala tijelu” (Mozaik knjiga).
U četrdeset i četiri eseja pripovijeda o tijelu od glave do pete, od kose do kralješnice, ne preskače, primjerice, ni guzicu (kaže bilo bi licemjerno zvati je stražnjicom ili pozadinom), u eseju naslovljenom “Sise”, pripovijedajući kroz osobni...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....