U jesen 1976. počinje izlaziti SN revija, najbolje uređivani i pisani novinski proizvod u povijesti hrvatskoga i jugoslavenskog sportskog novinarstva. Negdje pri kraju magazina, na vertikalnoj polovici desne stranice, objavljivan je strip Ivice Bednjanca. Glavni junak, imena Nježni, prethodno se, u ulozi sitnog kriminalca i bivšeg robijaša, pojavio u Modroj lasti, a 1975. i u satiričnim novinama Kerempuh. Ali tek je u SN reviji Nježni dobio vlastitu legendu, u kojoj će se razvijati, živjeti i trajati, a svome autoru priskrbiti jednu od markantnijih uloga u povijesti hrvatskog stripa.
Lako je pretpostaviti da je urednik Bednjanca motivirao da svakoga tjedna - SN revija izlazila je petkom - crta strip-komentar aktualnih sportskih zbivanja, s Nježnim u glavnoj ulozi. Među živim i mrtvim majstorima stripa malo bi se našlo takvih koji bi pristali na takav posao. A nikoga tko bi to radio uvjerljivo, pametno i umjetnički sugestivno kao Bednjanec. Taj bi svakoga tjedna napisao savršen humoristički scenarij po stvarnome događaju, i realizirao ga na jednoj tabli i u petnaestak sličica, s uvijek istim finalnim gegom.
Nježni je, dakle, junak koji spaja fikciju i fakciju, visoko stilizirani žanr čaplinovske komedije prenesene u strip s dokumentarnom stvarnošću domaćeg sporta s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. On je bio univerzalni sportski djelatnik, natjecatelj, aktivist i gledatelj. Bio je sve: nastupao je u svim pojedinačnim i kolektivnim sportovima, od plivanja i atletike do vječnog nogometa, košarke i vaterpola. Bio je nogometni menadžer, sudjelovao u namještanju utakmica, pregovarao oko domaćinstva velikih sportskih natjecanja…
Istinska, nikad dovoljno naglašena, genijalnost njegova tvorca sastojala se u tome što je iz tjedna u tjedan i iz epizode u epizodu Nježnoga stavljao u različite, međusobno nespojive uloge, ali je vodio računa o tome da koherentnim sačuva njegov karakter. Nježni je i Svatković, i Čovjek bez osobina, i vojnik Švejk u domaćemu sportu. U ono vrijeme je bio smiješan i zabavan, generacije je učio stripu i satiri, ali danas djeluje impresivno, kao junak jedne od rijetkih dovršenih umjetnina u inače bogatoj povijesti hrvatskoga stripa, ispunjenoj, uglavnom, nedovršenim pričama i sudbinama, započetim djelima čiji autori nisu našli razlog da ih dovrše.
Svaki bi put, na kraju balade, Nježni dobio nogom u tur. I izletio bi iz priče i iz stripa, s novinske stranice i iz života. I u život bi se vraćao sljedećeg petka, kao da ništa nije dogodilo, i kao da je Nježni vječna figura jugoslavenskoga sporta.
U njegovoj je sveprisutnosti bilo neke više istine. Nježni je u sebi sabirao, i još i danas sabire, sve one uzaludnike, diletante i nevoljnike oko sportskih terena, koji žude za uspjehom i slavom, prelaze iz sporta u sport, idu od igrališta do igrališta, i uvijek jednako tragično završe. Na njihovoj se sveprisutnosti, međutim, i zasnivaju sve sportske igre, od pikada do Lige prvaka u nogometu, ali im to nikada nitko neće priznati. Da nema Nježnog, ne bi bilo ni sporta.
Današnji je sport dušu dao za jednoga takvog junaka. Ali nema više takvih novina, nema SN revije. A što je važnije od svega, nema Ivice Bednjanca. I to je onda paradoks imaginarnih prijatelja i velikih književnih junaka: Nježni je živ, a mrtvi smo mi, jer je mrtav onaj koji ga je stvorio. Kuži li se što sam htio reći?