KNJIGA

Novi roman Jurice Pavičića: Sjajna i mučna anatomija dalmatinskog mrtvila daleko od kopna i sezone

Glavni lik Gorki Šain, bivši policajac, a sada agent za nekretnine, stiže usred zime na otok svog djetinjstva
Jurica Pavičić
 Duje Klarić/CROPIX

Kad je počeo rat u Bosni, zapadnjaci su stali posezati za romanima Ive Andrića. Ideja da se kroz neki reprezentativan književni tekst dubinski odslikava stanovita zemlja, kraj, grad, bez sumnje je zavodljiva, pa tako i oni uroniše u Andrića ne bi li kako, u ubrzanom tečaju, saznali koju bitnu stvar o toj zemlji što se najednom, nakon 80-ak godina, opet našla u centru svekolike pažnje.

Sad, koliko su "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" pomogle tom amblematskom strancu, koji je posjedovao tek mutne ideje i nepouzdane opće podatke, ne znam. Ipak, kako su, mimo svih enciklopedija i obavještajnih brifinga, mnoga pitanja skončavala u posvemašnjoj tami, kao jedina komora u kojoj se kriju tobože lako dostupna saznanja o tom zakutku kontinenta postala je zanimljiva, eto, književnost.

Komora kojoj je proverbijalna ćuprija trebala biti kao neki ključ. Kako bilo, mnoge priče i romani međutim baš nose spomenutu dimenziju, jer uzimajući za seting konkretan prostor, poput tepiha rasprostiru šaru koja ostaje kao velika sociološka, etnološka, geografska, politička, mentalitetna... freska tog prostora. Klasičan primjer su Gogoljeve "Mrtve duše", a na ovdašnjim dužinama i širinama, recimo, novele Slavka Kolara i Ranka Marinkovića. To svakako vrijedi i za opus Jurice Pavičića.

Namjerno spominjem opus a ne "priče i romane", jer Pavičićeva usredotočenost na Dalmaciju jednako je intenzivna i u narativnim kao i esejističkim njegovim tekstovima ili dnevnim komentarima.

Tipični likovi

Posljednjih godina izašle su dvije Pavičićeve knjige kojima je ta usredotočenost čak, u nekom smislu, "sve", i temelj i krov i omotač i gromobranska šipka.

Mislim na roman "Crvena voda" i zbirku ogleda "Knjiga o jugu". "Crvena voda" našla se u finalu tportalove nagrade za roman godine, te i dobila dva priznanja kao najbolje prozno ostvarenje 2017. godine, nagrade Fritz i Gjalski. Taj krimić uz ostale likove prati bivšeg (splitskog) policajca koji je postao agent za nekretnine, i koji biva uključen u jedan cold case, čiju istragu prije 30-ak godina nije uspio dovesti do razrješenja.

Njegovo ime je Gorki Šain i sin je partizanskog narodnog heroja Albina Šaina. Roman se vrti oko obalnog Mista (koje bi se, za privatne potrebe, moglo vizualizirati negdje na području Mimica odnosno Piska, dakle svakako u srednjoj Dalmaciji), donoseći usput lokalne mirise, okuse, očaje i liriku, kao i cijeli friz tipičnih likova. U "Knjizi o jugu" iz 2018. skupljeni su pak Pavičićevi članci koji se bave Dalmacijom, Jadranom, Sredozemljem, od fenomena idiličnih slika juga koje opijaju i vuku bogate sjevernjake da se spuste na topla mora, do betonskog armagedona u obalnom pojasu kao naličju "Mediterana kakav je nekad bio".

I novi Pavičićev roman "Prometejev sin" ulazi u taj niz njegovih knjiga koje kao usput crtaju foto robot dalmatinske obale, a koja je uistinu glavni lik što mu po licu, kao mravi po usnulom divu, šeću akteri – a svi doista jesu takvi, sićušni, obični, jednokratni i zamjenjivi, čestice dalmatinskog mravinjaka u kojem se plete priča.

I u "Prometejevu sinu" je centralna ličnost Gorki Šain, agent za nekretnine, koji ovaj put, međutim, ne raspliće zaboravljeno umorstvo, nego dolazi na otok svog djetinjstva, u njihovu staru kuću, kao zastupnik jednog engleskog fonda, a sa zadatkom da potpiše ugovore i otkupi preostale čestice na rtu Malpaga, gdje nekoć bijahu vinogradi i pokoja maslina, a sada bi, nakon što se teren okrupnja i prenamijeni iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, trebao postati ekskluzivni resort, jedno ubavo seoce apartmanskih kuća s jahtaškom marinom za one iste sjevernjake koji su idilu juga spremni skupo platiti.

Atmosfera mjestanca

Vrijeme radnje su adventski dani 2019. godine, dakle gotovo pa prekjučer, sve je sivo, južnjikavo, nema ljetne vreve ni blistavog sunca, nego samo poluprazna riva i kapljice koje u prolaznika nabacuje vjetar što razbija valove o škrape. Mnogo se toga temelji na atmosferi otočnog mjestanca daleko od kopna i od turističke sezone: sve je opskurno, statično i zatvoreno u sebe, mjesto, ljudi, vlasnici dragocjenih čestica, prazne kuće odišu vlagom a kale s prvim sumrakom tonu u posvemašnji mrak.

Kroz takav prostor prolazi Gorki Šain, a i onaj tko roman čita, i ne uspijevaju se, oboje, odlijepiti od sugestivnih prizora mrtve otočke nedođije. Nagovaranje vlasnika i potpisivanje ugovora, očekivano, ne teku glatko. Jedni apatično pristaju prodati djedovinu, drugi su tvrdokorni i opiru se bez uzmaka. Jedna od ključnih prepreka, otkriva se, vezana je uz agentova oca Albina Šaina, čiji spomenik s puškom, u sjećanje na NOB, još stoji u središtu mjesta. Jer Šain stariji nije bio samo borac protiv okupatora, nego je kao sjenu vukao, a sada je vuče njegov sin, jednu egzekuciju nad ozloglašenom jamom bezdankom...

Gorki Šain tako, poput domoroca u kolonijalnoj službi, opremljen katastarskom kartom, ugovorima i kovertom punom eurskih novčanica, tumara mjestom svoje mladosti između lukrativnog posla i resantimana koji ga zbog povratka na otok, gdje ga nije bilo godinama, zalijevaju poput sumporne vode iz kakvog gejzira. Roman teče glatko, bez spoticanja, od početka do kraja uzorno posložen. Međutim, u bilo kakvoj preporuci trebalo bi ga spominjati kao dio trilogije, s "Crvenom vodom" i "Knjigom o jugu". Jer tek uz njih zadobiva svoju punu dimenziju i kontekst. Pa i pruža potpun gušt jedne šire postamentirane megapriče.

U knjižarama

Jonas Hassen Khemiri: Tatina klauzula

Sin Šveđanke i Tunižanina u “Tatinoj klauzuli” piše o švedskom knjigovođi koji želi biti pisac i stand up komičar, a čiji otac, emigrant, redovito dolazi u Švedsku i boravi kod sina. Knjiga prati sraz mediteranskog kaosa i skandinavske tjeskobe. (prev. Željka Černok, Fraktura)

Marko Pogačar: Latinoamericana

Putopisni rukopis Marka Pogačara rastvara uobičajene ušminkane prizore južnoameričkih turističkih veduta u naturalistički pejzaž prizora i ljudi kakve turisti rijetko susreću, a kada se to i dogodi, skloni su ih izbjegavati. (Sandorf)

Isaac Rosa: Zemlja straha

Carlos je stanovnik suvremenog velegrada, otac je obitelji, savjestan službenik, situiran. I živi u strahu. Zemlja straha uznemirujući je roman koji razotkriva kako se grade i šire strahovi te kako su ljudi prisiljeni na obrambene odgovore (prev. Matija Janeš, Disput).

Nada Topić: Sestra

Konceptualna zbirka poezije, po tome nalik na prijašnju naslovljenu “Otac”. Ovaj put Nada Topić tematski se bavi sestrom u svakodnevici. Sestrine ekspresije, geste, predložak su za portret. Autorica “oslikava” opisujući naoko efemerne, zapravo intimne detalje. (samizdat)

Jokha al-Harthi: Nebeska tijela

Višegeneracijska priča koja se proteže od kraja 19. st. do ranih godina novog milenija, prvi roman neke omanske autorice preveden na engleski i roman koji je dobio veliku pažnju na Zapadu. To je prvi arapski roman koji je dobio Man Booker International. (prev. Mirna Čubranić, Hena com)

Lina Wolff: Ljubavnici poligloti

Dobitnik švedske nagrade August i nagrade časopisa Svenska Dagbladet, preveden na 18 jezika. Zabavan roman o ljubavnicima i genijalcima te onima koji to žele biti. Pisan s dozom šarmantnog crnog humora. (prev. Željka Černok, Ljevak)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2020 10:13