Kad je počeo rat u Bosni, zapadnjaci su stali posezati za romanima Ive Andrića. Ideja da se kroz neki reprezentativan književni tekst dubinski odslikava stanovita zemlja, kraj, grad, bez sumnje je zavodljiva, pa tako i oni uroniše u Andrića ne bi li kako, u ubrzanom tečaju, saznali koju bitnu stvar o toj zemlji što se najednom, nakon 80-ak godina, opet našla u centru svekolike pažnje.
Sad, koliko su "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" pomogle tom amblematskom strancu, koji je posjedovao tek mutne ideje i nepouzdane opće podatke, ne znam. Ipak, kako su, mimo svih enciklopedija i obavještajnih brifinga, mnoga pitanja skončavala u posvemašnjoj tami, kao jedina komora u kojoj se kriju tobože lako dostupna saznanja o tom zakutku kontinenta postala je zanimljiva, eto, književnost.
Komora kojoj je proverbijalna ćuprija trebala biti kao neki ključ. Kako bilo, mnoge priče i romani međutim baš nose spomenutu dimenziju, jer uzimajući za seting konkretan prostor, poput tepiha rasprostiru šaru koja ostaje kao velika sociološka, etnološka, geografska, politička, mentalitetna... freska tog prostora. Klasičan primjer su Gogoljeve "Mrtve duše", a na ovdašnjim dužinama i širinama, recimo, novele Slavka Kolara i Ranka Marinkovića. To svakako vrijedi i za opus Jurice Pavičića.
Namjerno spominjem opus a ne "priče i romane", jer Pavičićeva usredotočenost na Dalmaciju jednako je intenzivna i u narativnim kao i esejističkim njegovim tekstovima ili dnevnim komentarima.
Tipični likovi
Posljednjih godina izašle su dvije Pavičićeve knjige kojima je ta usredotočenost čak, u nekom smislu, "sve", i temelj i krov i omotač i gromobranska šipka.
Mislim na roman "Crvena voda" i zbirku ogleda "Knjiga o jugu". "Crvena voda" našla se u finalu tportalove nagrade za roman godine, te i dobila dva priznanja kao najbolje prozno ostvarenje 2017. godine, nagrade Fritz i Gjalski. Taj krimić uz ostale likove prati bivšeg (splitskog) policajca koji je postao agent za nekretnine, i koji biva uključen u jedan cold case, čiju istragu prije 30-ak godina nije uspio dovesti do razrješenja.
Njegovo ime je Gorki Šain i sin je partizanskog narodnog heroja Albina Šaina. Roman se vrti oko obalnog Mista (koje bi se, za privatne potrebe, moglo vizualizirati negdje na području Mimica odnosno Piska, dakle svakako u srednjoj Dalmaciji), donoseći usput lokalne mirise, okuse, očaje i liriku, kao i cijeli friz tipičnih likova. U "Knjizi o jugu" iz 2018. skupljeni su pak Pavičićevi članci koji se bave Dalmacijom, Jadranom, Sredozemljem, od fenomena idiličnih slika juga koje opijaju i vuku bogate sjevernjake da se spuste na topla mora, do betonskog armagedona u obalnom pojasu kao naličju "Mediterana kakav je nekad bio".
I novi Pavičićev roman "Prometejev sin" ulazi u taj niz njegovih knjiga koje kao usput crtaju foto robot dalmatinske obale, a koja je uistinu glavni lik što mu po licu, kao mravi po usnulom divu, šeću akteri – a svi doista jesu takvi, sićušni, obični, jednokratni i zamjenjivi, čestice dalmatinskog mravinjaka u kojem se plete priča.
I u "Prometejevu sinu" je centralna ličnost Gorki Šain, agent za nekretnine, koji ovaj put, međutim, ne raspliće zaboravljeno umorstvo, nego dolazi na otok svog djetinjstva, u njihovu staru kuću, kao zastupnik jednog engleskog fonda, a sa zadatkom da potpiše ugovore i otkupi preostale čestice na rtu Malpaga, gdje nekoć bijahu vinogradi i pokoja maslina, a sada bi, nakon što se teren okrupnja i prenamijeni iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište, trebao postati ekskluzivni resort, jedno ubavo seoce apartmanskih kuća s jahtaškom marinom za one iste sjevernjake koji su idilu juga spremni skupo platiti.
Atmosfera mjestanca
Vrijeme radnje su adventski dani 2019. godine, dakle gotovo pa prekjučer, sve je sivo, južnjikavo, nema ljetne vreve ni blistavog sunca, nego samo poluprazna riva i kapljice koje u prolaznika nabacuje vjetar što razbija valove o škrape. Mnogo se toga temelji na atmosferi otočnog mjestanca daleko od kopna i od turističke sezone: sve je opskurno, statično i zatvoreno u sebe, mjesto, ljudi, vlasnici dragocjenih čestica, prazne kuće odišu vlagom a kale s prvim sumrakom tonu u posvemašnji mrak.
Kroz takav prostor prolazi Gorki Šain, a i onaj tko roman čita, i ne uspijevaju se, oboje, odlijepiti od sugestivnih prizora mrtve otočke nedođije. Nagovaranje vlasnika i potpisivanje ugovora, očekivano, ne teku glatko. Jedni apatično pristaju prodati djedovinu, drugi su tvrdokorni i opiru se bez uzmaka. Jedna od ključnih prepreka, otkriva se, vezana je uz agentova oca Albina Šaina, čiji spomenik s puškom, u sjećanje na NOB, još stoji u središtu mjesta. Jer Šain stariji nije bio samo borac protiv okupatora, nego je kao sjenu vukao, a sada je vuče njegov sin, jednu egzekuciju nad ozloglašenom jamom bezdankom...
Gorki Šain tako, poput domoroca u kolonijalnoj službi, opremljen katastarskom kartom, ugovorima i kovertom punom eurskih novčanica, tumara mjestom svoje mladosti između lukrativnog posla i resantimana koji ga zbog povratka na otok, gdje ga nije bilo godinama, zalijevaju poput sumporne vode iz kakvog gejzira. Roman teče glatko, bez spoticanja, od početka do kraja uzorno posložen. Međutim, u bilo kakvoj preporuci trebalo bi ga spominjati kao dio trilogije, s "Crvenom vodom" i "Knjigom o jugu". Jer tek uz njih zadobiva svoju punu dimenziju i kontekst. Pa i pruža potpun gušt jedne šire postamentirane megapriče.