Prije četiri godine, u vrijeme dok se činilo da ima smisla razglabati o tome kako je blogosfera očito nekakvo novo rasadište književnih talenata te kako spisateljice preuzimaju vodstvo na domaćoj književnoj sceni, pojavio se prvi roman novinarke i stručnjakinje za društvene mreže Ive Ušćumlić s naslovom “Duhovi”. Pohvalno sam pisala o tome prvijencu čija je radnja bila smještena u jedan novozagrebački kvart osamdesetih, prije svega zbog toga jer sam procijenila kako je riječ o književnom glasu koji ima talent za gradnju atmosfere, karakterizaciju likova koji su odustali ili postali ravnodušni i oslikavanje teških emocija i jakih tema (tada je to bilo obiteljsko nasilje), bez da se sve to skupa razvodnji i prijeđe u žurnalizam ili moraliziranje.
Spomenuta atmosfera ono je što vas omamljuje i na početku njezina novog romana; ozračje sparnog i ljepljivog zagrebačkog ljeta gotovo da možete napipati dok listate prve stranice romana. Omara je odlično izabrana riječ za naslov koja u sebi sadrži i sve moguće konotacije onoga što doživljavaju likovi ne samo od trenutka kad priča formalno započinje, nego i mnogo ranije, dok se ono ispripovijedano u romanu zlokobno pripremalo. Kada bismo htjeli pomoći recepciji ove knjige, u smislu nekakvog reklamnog poziva na njezino čitanje, rekli bismo da je riječ o kriminalističkom romanu. No, kako znamo, reklama obično nema baš previše veze s istinom, pa tako ni ovaj roman s čistim krimićem. U njegovom središtu jest istraga, na njegovom početku jest samoubojstvo jedne žene, nestanak druge i novinarski posao treće koji će je s tim događajima povezati.
No, polako, brzinom koja je jedina i moguća u tim danima koje je pojela omara, nestanak Nevene Ramljak, računovotkinje, supruge i majke dvije kćeri koju nakon izlaska iz automobila i rastanka od supruga na tržnici u Utrinama nitko više nije niti će vidjeti, preobražava se u žanrovski posve drukčiji roman. Premda se motiv istrage i potrage, koju osim poslovično spore policije i medija željnih senzacija, poduzima i njezin suprug, dosljedno razvezuje do samoga kraja, kad konačno saznajemo što se uistinu dogodilo i ostajemo zgroženi što to (barem ja!) nismo i ranije sami uspjeli dokučiti, “Omara” nije roman kojem su enigma i rješenje u središtu interesa.
Iz poglavlja u poglavlje, glavna pripovjedna nit sve se više pretvara u roman koji u svome središtu ima priču o ljubavi, točnije njezinom nestajanju, nerazumijevanju, onom trenutku kad ljubav završi i pretvori se u “otrov”, nezadovoljstvo i zatvoreni krug. No, ni to nije posve dovoljno da se objasni nakana i struktura ovog proznog teksta, jer glavna je priča isprepletena s barem nekoliko fragmenata sporednih koje je pozicioniraju tridesetak godina unatrag, stvarajući joj kontekst u kojem se križaju priče i sudbine drugih, intimne i javne, vezane uz privatne odnose i društvene silnice. Pozadina na kojoj se ispisuje priča o tajanstvenom nestanku Nevene Ramljak građena je od rata i poraća, nacionalističke histerije i polakog i sigurnog utapanja novinarstva u mutnim vodama žutila i trke za profitom i u tom je segmentu izvedena nenapadno, ali vrlo znakovito.
Ona je ocrtana ne samo u fabularnim rukavcima vezanim uz novinarku Branku, već i u samostalnim “štiklecima” pisanim u novinarskoj formi. Budući da Nevena nestaje već na prvim stranicama romana, fokus se premješta na njezina muža, kasnije i bivšeg ljubavnika, na njih dvojicu koji u jednom trenutku postaju sumnjivi iz raznoraznih razloga, a usporedno s tim i zanimljivi medijima koji špekuliraju, dodaju i izvrću informacije i sve u svemu dodatno uništavaju život onima kojima je on već ionako uništen.
Sloj po sloj čitatelj će razotkrivati međusobne odnose toga ljubavnog trokuta, ali ne s istom namjerom kao i mediji koji se počinju njima baviti.
Dakle, ne kako bi svemu dao mafijaški, nacionalno nabrijani okvir, već da bi se spoznalo sve najskrivenije zakutke uspona i pada bračnog i izvanbračnog odnosa, razloge koji dovode do toga da se bliskost preobrazi u odnos potpunih stranaca. Kao i u “Duhovima”, ova autorica ponovno piše roman s predumišljajem; jedna je njegova komponenta napeta i zapravo vrlo markantna priča, a druga vidljiva nota upozorenja, ovoga puta kako je lako moguće skliznuti na onaj kolosijek nakon kojega se život doslovno pretvara u košmar. Zapravo, ono što je najbolje jest pristup temi - dok drugi pisci uglavnom polaze od općeg prema pojedinačnom, Iva Ušćumlić to čini obrnuto, od pojedinca i obitelji prema detekciji općih trendova i devijacija. U svakom slučaju, vrlo zanimljiv roman i specifičan način pripovijedanja “kao da je netko uzeo nit stare veste i počeo potezati i potezati”, no vesta se nije raspala, dapače.
