Činilo se da će uhvatiti trenutak mira, no kada je za vrijeme boravka u lječilištu ugledao mrtvog muškarca u bazenu te pomislio kako bi njegova smrt mogla biti kriminalne prirode, Remetin je otkrio da zločin uistinu nikada ne spava, a kako nesreća nikada ne dolazi sama, koban kraj je sustigao još dvoje ljudi.
Nemili su događaji unijeli nemir u inače spokojni ambijent te Remetina nagnali da se još jednom upusti u istragu nalik na slagalicu, čije će dijelove inteligentni novinar morati, uz pomoć drugih aktera, povezati u smislenu cjelinu.
"Ljekovito blato" (Mozaik knjiga) najnoviji je kriminalistički roman u seriji romana Pavla Pavličića o Ivi Remetinu, amaterskom istražitelju koji zahvaljujući logičkom razmišljanju te daru zapažanja uspijeva razbiti kod zagonetnih zločina.
Ovoga puta, središte zbivanja su toplice koje je autor odabrao jer je zatvoreni ambijent zahvalan za krimić budući da takav odabir ograničava broj likova, a akteri priče imaju puno slobodnog vremena da se bave jedni drugima.
Remetin, kojeg neki uspoređuju s izrazito voljenim detektivom Herculeom Poirotom, u Pavličićevim je knjigama zaživio prije četrdesetak godina kada u Hrvatskoj još nisu postojali privatni detektivi. Stoga je autor za protagonista odabrao nekoga tko je blizak kriminalnom miljeu, no nije profesionalac - urednika Crne kronike.
Iako razumljive, usporedbe s Agathom Christie nisu mu po volji jer u usporedbi s klasicima, kaže, uvijek loše prođe. Osim toga, iako Christie cijeni zbog stalnog traženja novih puteva te dobrog poznavanja materije, poglavito kada je riječ o otrovima, preferira druge autore kriminalističkih romana, poput češkog pisca Karela Čapeka te nevjerojatno plodonosnog belgijskog pisca krimića Georgesa Simenona.
Bogatim opusom se može pohvaliti i Pavičić koji je, iako je ostavio traga u raznim žanrovima, najpoznatiji kao pisac kriminalističkih romana.
Za krimiće se, objašnjava, zainteresirao u mladosti. Oni su mu bili pustolovina i spisateljski izazov, a nakon što ga je strast za tim žanrom obuzela, nije bilo povratka.
Zahvaljujući već spomenutim književnim uzorima te engleskom piscu Grahamu Greeneu shvatio je da i kriminalistički romani mogu biti kvalitetna literatura te da ih mogu pisati i oni pisci koji imaju ozbiljne literarne ambicije.
Osim kriminalističkih klasika poput Christie, za kojima interes nikada ne jenjava, u posljednjih desetak godina zabilježena je i golema usredotočenost na kriminalističke romane skandinavskih autora takozvanog "nordijskog noira". Taj je žanr proizveo brojne hitove koji su trijumfirali na globalnoj razini, a naslove nekih njegovih predstavnika poput onih švedskog pisca Stiega Larssona te norveškog pisca Joa Nesbøa čitatelji su, zbog iznimnog interesa, morali rezervirati tjednima unaprijed.
Pavličić, pak, ne dijeli njihov entuzijazam.
Iako priznaje da je skandinavske autore prije mnogo godina čitao te da su mu se sviđali, za novije skandinavske uratke nema riječi hvale. Naime, zamjera im uvođenje sveznajućeg pripovjedača te kojekakvih pripovjednih eksperimenata za koje, prema njegovom sudu, nema mjesta u krimićima. Baš kao ni za scene eksplicitnog nasilja, kojima pisci, čini mu se, pokušavaju šokirati, što Pavličić smatra glupom ambicijom.
U čemu je tajna?
Zašto ljudi toliko vole krimiće? U čemu je tajna popularnosti tog žanra? Tajna je sretan kraj, smatra Pavličić.
"Ljudi u načelu vole sretne završetke, a to im visoka književnost ne daje. Krimić im to, pak, mora dati jer je svako razrješenje tajne ujedno i sretan kraj, pa makar glavni junak i poginuo", dodaje Pavličić.
No sretan kraj nije jedini sastojak u receptu uspjeha. Ključ je dobar pisac. A što čini dobrog pisca? "Smisao za konstrukciju, dar zapažanja, užitak pripovijedanja, otkriva Pavičić koji za svakoga tko želi postati pisac ima jednostavan savjet - "Neka čita mnogo i što više."