StoryEditor
EKSKLUZIVNO

Objavljujemo ulomak iz najiščekivanije knjige godine - ‘Lažljivi život odraslih‘ Elene Ferrante

Novi roman talijanske književnice smješten je u Napulj ranih 90-ih godina dvadesetog stoljeća
“Nema to veze s pubertetom: počinje izgledati kao Vittoria.” To što me povezao s tetom Vittorijom bilo je gore nego da je rekao: Giovanna je nekad bila lijepa, sad je poružnjela
 Eduardo Castaldo

“Lažljivi život odraslih”, novi roman Elene Ferrante, smješten je u Napulj ranih 90-ih godina dvadesetog stoljeća. Glavna junakinja je Giovanna, jedinica u obitelji situiranih srednjoškolskih profesora. Djevojčica koja ulazi u pubertet i koja se mijenja, a njezino lijepo lice, barem kako misli njezin otac, postaje ružno, nalik na ono njezine tete Vittorije. Mijenja li se Giovanna doista? Pretvara li se u svoju tetu, ženu koju jedva poznaje, ali koju njezini majka i otac očito preziru? Postoji li negdje zrcalo u kojem može vidjeti kakva je doista? Giovanna traga za odgovorima u bogatom i siromašnom Napulju prelazeći nevidljive, ali teško propusne granice... Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice čiji identitet nije poznat javnosti jer ga taji još od objave svojeg prvog romana “Mučna ljubav” 1992.

O tome tko stoji iza pseudonima ne zna se mnogo, ali ono što je sigurno jest da je riječ o osobi koju vodeći svjetski kritičari i teoretičari smatraju jednim od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Na hrvatskom su dosad objavljeni prijevodi njezinih romana “Dani zaborava” i “Mučna ljubav” te tetralogije koju čine romani: “Genijalna prijateljica”, “Priča o novom prezimenu”, “Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju” te “Priča o izgubljenoj djevojčici”, a koja joj je donijela i svjetsku slavu. “Lažljivi život odraslih” prvi je roman Elene Ferrante nakon tetralogije “Genijalna prijateljica”. Zasad je objavljen u Italiji i Francuskoj, a izlazak romana u tim zemljama obilježili su redovi pred knjižarama i panegirici kritičara. U ostatku svijeta o romanu se već mjesecima govori kao o jednoj od najiščekivanijih knjiga godine. Romani ove autorice, naime, objavljuju se na više od 40 jezika, prodani su u milijunima primjeraka, a samo u Hrvatskoj prodani su u 45 tisuća primjeraka postajući jedni od najvećih hitova desetljeća. Prava za ekranizaciju “Lažljivog života odraslih” već je kupio Netflix, a roman, u prijevodu Ane Badurine i izdanju Profila, 1. rujna stiže u hrvatske knjižare. Istog će datuma biti objavljen u još 27 zemalja svijeta. Uoči izlaska jedne od najiščekivanijih knjiga godine Nedjeljni Jutarnji ekskluzivno objavljuje ulomak iz romana.

I.


1.

Dvije godine prije nego što je otišao od kuće, otac je majci rekao da sam veoma ružna. Rečenicu je izgovorio ispod glasa, u stanu koji su moji roditelji kupili u Gornjem rajonu, navrh Ulice svetog Jakova Kapreškog odmah nakon vjenčanja. Sve se zaustavilo – prostor Napulja, modro svjetlo studene veljače, te riječi. Ja sam pak pobjegla odande, a i sada nastavljam bježati u ove retke koji mi žele iznjedriti priču, dok zapravo nisu ništa, ništa moje, ništa što je doista počelo ili je doista dokončalo: tek klupko za koje nitko, čak ni osoba koja u ovom času piše, ne zna sadrži li pravu pripovjednu nit ili je to tek zamršena, neiskupljiva bol.

2.

Veoma sam voljela oca, bio je uvijek ljubazan. Držanje mu je bilo uglađeno, posve u skladu s mršavim tijelom na kojemu mu je odjeća djelovala broj preveliko zbog čega sam uvijek smatrala da zrači jedinstvenom otmjenošću. Crte lica bile su mu nježne i ništa im – izražajne oči s dugim trepavicama, besprijekorno građen nos, pune usne – nije narušavalo sklad. U svakoj mi se prilici obraćao veselo, bez obzira na njegovo ili moje raspoloženje, i ne bi se zatvorio u radnu sobu – stalno je radio – dok mi ne bi izmamio barem jedan osmijeh. Osobito ga je oduševljavala moja kosa, ali sad je teško reći kad mi ju je počeo hvaliti, možda još kad sam imala dvije ili tri godine.

Sigurno je da smo u djetinjstvu vodili razgovore u stilu:

“Kako lijepa kosa, kako kvalitetna, kako sjajna, pokloniš mi je?”

“Ne, moja je.”

“Nemojmo biti sebični.”

“Ako hoćeš, mogu ti je posuditi.”

“Izvrsno, ionako ti je neću vratiti.”

“Već imaš svoju.”

“To što imam uzeo sam tebi.”

“Nije istina, lažeš.”

“Provjeri: bila je prelijepa, pa sam ti je ukrao.”

Ja bih provjerila, ali iz fore, znala sam da mi je nikad ne bi ukrao. I smijala sam se, mnogo sam se smijala, zabavljala sam se više s njim nego s majkom. Uvijek je htio nešto moje, uho, nos, bradu, govorio je da su toliko savršeni da ne može živjeti bez njih. Obožavala sam taj ton, neprestano mi je dokazivao da sam mu nužna.

Naravno, otac nije bio takav prema svima. Katkad, kad bi ga nešto snažno zaokupilo, izrazito uglađenim razgovorima uzbuđeno bi nadodao neobuzdane osjećaje. U drugim je situacijama pak bio osoran i posezao za kratkim, krajnje preciznim rečenicama, toliko sadržajnim da mu više nitko ne bi odvraćao. Ta su se dva oca veoma razlikovala od oca kojeg sam voljela, a njihovo sam postojanje počela otkrivati oko sedme ili osme godine, kad bih čula kako s prijateljima i poznanicima, koji bi katkad došli k nama na vrlo burne sastanke, raspravlja o problemima u koje se uopće ne razumijem. Uglavnom sam bila s majkom u kuhinji i nisam obraćala veliku pozornost na nekoliko metara udaljene svađe. Ali kad bi se majka zbog posla zatvorila u svoju sobu, ja bih katkad ostala sama u hodniku, igrala se ili čitala, osobito čitala, čini mi se, jer otac je mnogo čitao, kao i majka, a ja sam voljela biti poput njih. Nisam obraćala pozornost na rasprave, prestala bih se igrati ili čitati tek kad bi odjednom nastupio tajac i začuo se onaj nepoznati očev glas. Od tog je časa šefovao, a ja sam čekala da sastanak završi da vidim je li opet postao onaj stari, onaj koji govori ljubazno i nježno.

One večeri kad je izgovorio tu rečenicu, taman je doznao da sam loša u školi. Bilo je to nešto novo. Od prvog osnovne uvijek sam bila dobra i tek mi je u posljednja dva mjeseca loše krenulo.

Ali roditeljima je bilo veoma stalo do mog školskog uspjeha, a prve loše ocjene osobito su uzrujale majku.

“Što se događa?”

“Ne znam.”

“Moraš učiti.”

“Učim.”

“I?”

“Nešto zapamtim, a nešto ne.”

“Uči dok sve ne zapamtiš.”

Učila sam do iznemoglosti, ali rezultati su i dalje bili razočaravajući. Tog konkretnog popodneva majka je otišla na razgovor u školu i vratila se veoma uzrujana. Nije me prekorila, roditelji me nikad nisu korili. Rekla je samo: najnezadovoljnija je profesorica matematike, ali rekla je da ako želiš, možeš uspjeti. Potom je otišla u kuhinju pripremiti večeru, a u međuvremenu se vratio otac. Iz sobe sam čula samo da mu prepričava na što se učitelji žale, shvatila sam da spominje pubertetske promjene kako bi me opravdala. Ali on ju je prekinuo i jednim od tonova kojima se meni nikad ne obraća – posegnuvši čak i za dijalektom, potpuno zabranjenim u našem domu – dopustio si je da mu iz usta izleti nešto što sigurno nije htio da izleti:
“Nema to veze s pubertetom: počinje izgledati kao Vittoria.”

Da je znao da ga mogu čuti, sigurna sam da nikada ne bi upotrijebio taj izraz koji toliko odudara od naše uobičajene, razigrane ležernosti. Oboje su mislili da su mi vrata sobe zatvorena, uvijek ih zatvaram, i nisu primijetili da ih je netko od njih ostavio otvorenima. Tako sam s dvanaest godina iz očeva glasa, prigušena željom da govori tiho, doznala da postajem nalik na njegovu sestru, ženu u kojoj se – slušala sam kako to ponavlja otkad znam za sebe – savršeno sljubljuju ružnoća i zloba.

Tu biste mi mogli prigovoriti: možda pretjeruješ, tvoj otac nije doslovno rekao: Giovanna je ružna. Istina, nije mu bilo svojstveno izgovarati tako surove riječi. Ali ja sam bila u vrlo krhkom razdoblju. Prošlo je već gotovo godinu dana od prve menstruacije, grudi su mi se i previše isticale, a ja sam se toga sramila, bojala sam se da smrdim, neprestano se prala, bezvoljno išla spavati i bezvoljno se budila. Jedino što me u tom razdoblju tješilo, jedino što mi je bilo izvjesno, bilo je da on obožava ama baš sve što ima veze sa mnom. Tako da je to što me povezao s tetom Vittorijom bilo gore nego da je rekao: Giovanna je nekad bila lijepa, sad je poružnjela. Vittorijino je ime u mom domu zvučalo kao ime čudovišta koje uprlja i zarazi svakoga o koga se očeše. O njoj nisam znala gotovo ništa, vrlo sam je rijetko viđala, ali – a u tome je bit – od svakog sam susreta pamtila samo gnušanje i strah. Ne gnušanje i strah koje je osobno mogla pobuditi u meni, toga se uopće nisam sjećala. Plašili su me gnušanje i strah koje je izazivala u mojih roditelja.

Otac je oduvijek zagonetno govorio o sestri, kao da prakticira sramotne obrede koji okaljaju i nju i svakoga tko se viđa s njom. Majka je pak gotovo nikad nije spominjala i štoviše, kad bi se umiješala u muževe tirade, uglavnom ga je ušutkavala, kao da se boji da ih ona, gdje god bila, može čuti, pa će odmah velikim koracima pojuriti uzbrdo Ulicom svetog Jakova Kapreškog, premda je veoma duga i strma, te da će za sobom namjerno dovući sve bolesti iz obližnjih bolnica, doletjeti do našeg stana na šestom katu, polomiti pokućstvo sijevajući pijanim crnim munjama iz očiju, išamarati je ako samo pokuša prigovoriti.

Naravno, slutila sam da se iza te napetosti vjerojatno krije priča o nanesenoj i pretrpljenoj nepravdi, ali u to sam doba malo znala o obiteljskim zgodama i nezgodama, a povrh svega, tu strašnu tetu nisam smatrala članom obitelji. Ona je bila bauk iz djetinjstva, bila je mršav i opsjednut obris, bila je raščupan lik koji vreba iz kutova stana kad se spusti mrak. Je li stoga moguće da sam tako, iz čista mira, doznala da joj počinjem sličiti? Ja? Ja, premda sam se dotad smatrala lijepom i, zahvaljujući ocu, bila uvjerena da ću takva ostati zauvijek? Ja, premda sam mislila da imam prekrasnu kosu jer mi je on to stalno govorio, ja, premda sam htjela biti silno voljena kako me on volio, kakvom me naviknuo da se smatram, ja, premda sam već patila jer sam odjednom osjetila da su oba roditelja nezadovoljna mnome, a to me nezadovoljstvo uzrujavalo i sve je pomutilo?

Pričekala sam majčine riječi, ali njezina me reakcija nije utješila. Iako je mrzila svu muževu rodbinu i prezirala šogoricu kako prezireš guštera koji ti projuri po goloj nozi, nije reagirala vičući mu: ti si lud, moja kći i tvoja sestra nemaju ništa zajedničkog. Ograničila se, pak, samo na klonulo, vrlo kratko: što to govoriš, ma nije. A ja sam otrčala zatvoriti vrata svoje sobe da ne čujem više ništa. Potom sam tiho plakala, a prestala sam tek kad se otac vratio obznaniti – ovog puta svojim dobrim glasom – da je večera spremna.

Pridružila sam im se u kuhinji suhih očiju, pogleda prikovana za tanjur bila sam prisiljena podnositi niz korisnih savjeta za veću produktivnost u školi. Potom sam se vratila praviti se da učim dok su se oni smjestili pred televizor. Prožela me bol koja nikako da nestane ni da popusti.

Zašto je otac izgovorio tu rečenicu, zašto mu majka nije oštro proturječila? Jesu li njihovo nezadovoljstvo izazvale loše ocjene ili uzbuna koja nije imala veze sa školom, koja traje tko zna otkad? I je li on, povrh svega on, te ružne riječi izgovorio jer sam ga privremeno razočarala ili je svojim oštroumnim pogledom, kao osoba koja sve vidi i zna, odavno prepoznao značajke neke moje izopačene budućnosti, nekog zla koje napreduje i koje ga obeshrabruje i prema kojemu se ni on sam ne zna postaviti? Čitavu sam noć očajavala. Ujutro sam se uvjerila da, želim li se spasiti, moram otići vidjeti kako zaista izgleda teta Vittoria.

3.

Bio je to naporan pothvat. Otac je pak – u gradu poput Napulja, napučena vrlo razgranatim obiteljima koje, unatoč i krvavim svađama, nikad doista ne poruše sve mostove – živio posve suprotno, potpuno samostalno, kao da nema krvnog srodstva, kao da se sam stvorio. Naravno, ja sam često imala posla s majčinim roditeljima i bratom. Bile su to redom srdačne osobe koje su mi donosile mnogo darova i sve dok mi djed i baka nisu umrli – prvo djed, a godinu nakon njega baka: iznenadnom smrću, što me uznemirilo, majka je plakala kako plačemo mi djevojčice kad se ozlijedimo – sve dok mi ujak nije otišao raditi daleko, s njima smo se družili često i s velikim veseljem. O očevoj rodbini pak nisam znala gotovo ništa. Pojavili su mi se u životu tek u rijetkim prilikama – jednom vjenčanju, jednom sprovodu – i uvijek u tako umjetno srdačnom ozračju da mi je to donijelo tek nelagodu nametnutih druženja: pozdravi djeda, daj teti pusu. Ta me rodbina stoga nikad nije previše zanimala, između ostalog i zato što su mi roditelji nakon tih susreta bili nervozni i jednoglasno su ih zaboravljali kao da su sudjelovali u lošoj predstavi.

Tome treba pridodati i da je, za razliku od majčine rodbine koja je živjela na točno određenom mjestu sugestivna imena, Muzeju – bili su to djed i baka iz Muzeja – mjesto na kojemu je živjela očeva rodbina bilo neodređeno, bezimeno. Znala sam samo jedno: da bih otišla k njima, morala sam sići, sići dolje, još niže, do dna napuljskoga dna, a put je bio toliko dug da mi se u tim okolnostima činilo da mi i očeva rodbina živimo u dva različita grada. U što sam dugo vjerovala.

Naš je stan bio u najvišem dijelu Napulja, a da bismo otišli bilo kamo, bilo je nužno sići. Otac i majka rado su silazili do Vomera ili do djeda i bake u Muzej, premda to već pomalo nevoljko. A prijatelji su im bili poglavito u Suarezovoj, na Umjetničkom trgu, u Giordanovoj, Scarlattijevoj, Cimarosinoj, ulicama koje su mi bile dobro poznate jer su ondje živjeli i mnogi moji školski kolege.

Ne računajući da su sve vodile do Vile Floridiane, parka koji sam voljela, gdje me majka vodila da uživam u zraku i suncu još dok sam bila novorođenče i u kojemu sam ugodno provodila vrijeme s dvjema prijateljicama iz ranog djetinjstva, Angelom i Idom. Tek je nakon tih toponima, uspješno obojenih biljkama, komadićima mora, vrtovima, cvijećem, igrama i lijepim ponašanjem, počinjao pravi spust, onaj koji je mojim roditeljima bio gnjavaža. Zbog posla, kupovine, potrebe koju je osobito otac imao za izučavanjem, susretima i raspravama, svakodnevno su, poglavito uspinjačama, silazili do Chiaije, do Toledske, a odande bi se otisnuli do Plebiscitarnog trga, do Nacionalne knjižnice, do Albinskih vrata i Ulice Ventaglieri i do Forije ili najdalje do Trga Karla III., gdje se nalazila škola u kojoj je predavala moja majka. I ta su mi imena bila savršeno poznata – roditelji su ih često spominjali – ali rijetko bi me poveli sa sobom, pa me možda zato nisu jednako veselila. Grad izvan Vomera jedva da mi je pripadao, zapravo, što smo se kretali dalje nizinom, to mi je bio nepoznatiji. Stoga je bilo normalno da predjele u kojima je živjela očeva rodbina zamišljam kao još dijelom divlji i neistražen svijet. Oni za mene ne samo da su bili bezimeni nego sam, zbog načina na koji su ih oni spominjali, vjerovala i da su teško dostižni.

Svaki put kad je trebalo otići do njih, inače uglavnom energični i dobro raspoloženi roditelji doimali su se posebno umornima, posebno zabrinutima. Bila sam malena, ali u sjećanje su mi se urezala njihova napetost, njihova uvijek ista dobacivanja.
“André”, rekla bi majka iscrpljenim glasom, “obuci se, moramo ići.”

Ali on bi nastavio čitati i podcrtavati knjige olovkom kojom je pravio bilješke u bilježnici sa strane.

“André, kasno je, naljutit će se.”

“Ti si spremna?”

“Spremna sam.”

“A malena?”

“I malena je.”

Otac bi tada knjige i bilježnice ostavio otvorene na radnom stolu, odjenuo bi čistu košulju, fino odijelo. Ali bio je šutljiv, napet, kao da u glavi ponavlja tekst neke neizbježne uloge. Sve samo ne spremna, majka je neprestano provjeravala kako izgledamo ona, ja, otac, gotovo kao da samo primjerena odjeća može jamčiti da ćemo se svi troje vratiti kući živi i zdravi. Ukratko, bilo je očito da u svakoj od tih prilika smatraju da se moraju braniti od mjesta i ljudi koje meni uopće ne spominju kako me ne bi uzrujali. Ali ja sam svejedno primjećivala njihovu neobičnu zabrinutost, zapravo, prepoznavala sam je, uvijek je bila prisutna, bio je to možda jedini podsjetnik na zebnju u inače sretnu djetinjstvu. Brinule su me rečenice izgovorene na talijanskom koji je zvučao, ne znam kako bih to rekla, raslojeno, u stilu:

“Pazi, ako Vittoria nešto kaže, pravi se da nisi čuo.”

“Hoćeš reći ako se ona bude ponašala kao luđakinja, ja da šutim?”

“Da, sjeti se da je Giovanna s nama.”

“Dobro.”

“Nemoj mi reći dobro pa da ne bude. Ne tražim puno. Ostat ćemo pola sata i vratiti se kući.”

Pamtila sam malošto s tih posjeta. Žamor, vrućinu, rastresene poljupce u čelo, glasove na dijalektu, neugodan miris koji smo od straha vjerojatno svi širili. Ta atmosfera s godinama me uvjerila da očeva rodbina – odvratno raspuštene urličuće siluete, osobito najcrnja, najraspuštenija silueta tete Vittorije – predstavlja opasnost premda nisam mogla shvatiti od čega se ta opasnost sastoji. Treba li mjesto na kojemu žive smatrati opasnim? Jesu li opasni djed i baka, stric i tete, bratići i sestrične ili samo teta Vittoria? Činilo se da odgovor znaju samo moji roditelji, a sad kad sam sama osjetila potrebu da doznam kako mi izgleda teta, kakva je osoba, morat ću se obratiti njima da to shvatim. Ali sve i ako ih stanem ispitivati, što ću doznati? Ili će me se riješiti dobronamjernim odbijanjem – želiš vidjeti tetu, želiš otići k njoj, čemu? – ili će se uzrujati i nastojati je više ne spominjati. Stoga sam pomislila da za početak trebam potražiti njezinu fotografiju.

image
Potom sam tiho plakala, a prestala sam tek kad se otac vratio obznaniti - ovog puta svojim dobrim glasom - da je večera spremna
Eduardo Castaldo

4.

Iskoristila sam popodne kad su oboje bili odsutni i otišla u njihovu spavaću sobu pretražiti ormarić u kojemu je majka čuvala albume s uredno poslaganim njezinim, očevim i mojim fotografijama. Napamet sam znala te albume, često sam ih listala: dokumentirali su prije svega njihovu vezu, mojih gotovo trinaest godina života. I već sam znala da u njima majčine rodbine iz nekog neobjašnjivog razloga ima napretek, dok je očeva vrlo rijetka, a osobito da među to malo rodbine nema tete Vittorije. Svejedno sam se sjećala da se negdje u ormariću nalazi i stara limena kutija u kojoj majka čuva rasute svoje i očeve slike iz vremena prije nego što su se upoznali.

Budući da sam njih gledala rijetko ili nikada i to uvijek s majkom, nadala sam se da ću u njoj pronaći tetinu fotografiju.

Pronašla sam kutiju na dnu ormara, ali prvo sam odlučila još jednom pomno proučiti albume u kojima su njih dvoje kao cura i dečko, kao namrgođeni mladenci u središtu vjenčanja s malobrojnim uzvanicima, njih dvoje kao uvijek sretan par i naposljetku ja, njihova kći, fotografirana nebrojeno puta od rođenja do danas. Osobito sam zastala nad fotografijama s vjenčanja. Otac je nosio tamno, vidno zgužvano odijelo i u svakom se kadru mrštio; majka je stajala kraj njega bez vjenčanice, u krem kostimu, na glavi joj veo iste boje, izraz lica donekle ganut. Već sam znala da je među trideset ili nešto više uzvanika bilo nekoliko njihovih prijatelja s Vomera s kojima se još viđaju te rodbina s majčine strane, dobri djed i baka iz Muzeja. Ali svejedno sam ponovno pogledala nadajući se liku koji će me barem iz pozadine ne znam kako uputiti na ženu koje se uopće ne sjećam. Ništa. Tad sam prešla na kutiju i nakon mnogo pokušaja uspjela je otvoriti.

Sadržaj sam istresla na krevet, sve su fotografije bile crno-bijele. Među fotografijama iz njihove odvojene mladosti nije bilo nikakva reda: vesela majka sa školskim kolegama, sa svojim vršnjakinjama i prijateljicama, na moru, na ulici, ljupka i lijepo odjevena, bila je izmiješana sa zamišljenim, uvijek osamljenim ocem, nikada na praznicima, u širokim hlačama do koljena i jaknama prekratkih rukava. Fotografije iz djetinjstva i rane mladosti bile su pak složene u dvjema omotnicama, u jednoj one iz majčine obitelji, a u drugoj one iz očeve obitelji. Na potonjima – pomislila sam – silom prilika mora biti teta, pa sam ih stala pregledavati jednu po jednu. Nije ih bilo više od dvadesetak i odmah me zapanjilo što se otac, koji se na ostalima pojavljivao kao dijete, dječak, s roditeljima, s rodbinom koju nikad nisam vidjela, na tri ili četiri fotografije pojavljuje kraj crnog pravokutnika nacrtanog flomasterom. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je taj vrlo precizni pravokutnik revno i potajno nacrtao on.

Zamišljala sam kako ravnalom s radnog stola zatvara dio fotografije u taj geometrijski lik, a potom ga pomno precrtava flomasterom pazeći da ne prijeđe preko unaprijed zadanih rubova. Za to je trebalo strpljenja, nisam imala dvojbi: pravokutnici su izbrisana mjesta, a pod crnilom se nalazi teta Vittoria. Neko vrijeme nisam bila sigurna što dalje. Na kraju sam se odlučila, potražila nož u kuhinji i nježno sastrugala malen komad dijela fotografije koji je otac prekrio. Ubrzo sam uvidjela da se pojavljuje samo bjelina papira. Zabrinula sam se, prestala. Dobro sam znala da djelujem protiv očeve volje i uplašila se radnji zbog kojih bi mi mogao dodatno uskratiti ljubav. Zabrinutost je porasla kad sam u dnu omotnice pronašla jedinu fotografiju na kojoj on nije malo dijete ili dječak, nego nasmiješeni mladić, što je bila prava rijetkost na fotografijama iz razdoblja prije nego što je upoznao majku. Bio je prikazan iz profila, pogled mu je bio veseo, zubi pravilni i izrazito bijeli.

Ali taj osmijeh, veselje, nije uputio nikomu. Kraj sebe je imao čak dva vrlo precizna pravokutnika, dva lijesa u koja je, u času zacijelo drugačijem od tog srdačnog s fotografije, zatvorio tijelo svoje sestre i tko zna još čije. Dugo sam bila usredotočena na tu sliku. Otac je bio na ulici, nosio kariranu košulju kratkih rukava, zacijelo je bilo ljeto. Iza njega je bio ulaz u prodavaonicu, na natpisu se moglo pročitati samo ICA, vidio se izlog, ali ne i što je izloženo. Uz tamnu mrlju isticao se izrazito bijel stup s izraženim obrubom. Osim toga, vidjele su se sjene, duge sjene, od kojih je jedna jasno pripadala ženskom tijelu. Premda je ljutito izbrisao osobe koje su se nalazile kraj njega, otac je ostavio njihov trag na pločniku.

Ponovno sam se potrudila sasvim polako sastrugati tintu s pravokutnika, ali zaustavila sam se čim sam primijetila da se iznova pojavljuje bjelina. Pričekala sam minutu ili dvije pa nastavila. Radila sam s lakoćom, čula svoje disanje u tišini stana. Potpuno sam prestala tek kad je jedino što sam na mjestu na kojemu je nekoć zacijelo bila Vittorijina glava uspjela izvući mrljicu za koju nije bilo jasno je li ostatak flomastera ili komadić njezinih usana.

S talijanskog prevela Ana Badurina

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. kolovoz 2020 17:57