Renato Baretić

Od kolega sam u novinarstvu 90-ih slušao ‘čitatelj je glup‘. Ja sam vjerovao da moj nije

Renato Baretić

 Dusko Marusic/Cropix
Roman ‘Zadnja ruka‘ progovara o piscu Zvonku koji se suočava s krizom. Razveo se, preselio, izgubio posao...

I prva tri romana doživjela su mu premijeru u Puli na Sa(n)jmu knjige u Istri pa zašto mijenjati običaje i kad je u pitanju dugoočekivani roman nagrađivanog pisca i novinara Renata Baretića. On je prošle srijede predstavio svoju "Zadnju ruku" na njemu dragom i dobro poznatom mjestu gdje mu je davnih dana Kiklopa uručio ni više ni manje nego nobelovac Orhan Pamuk. Renato se posebno sjeća tog trenutka i zato kaže: "Bolje da se zatre selo nego običaji". Njegov četvrti roman progovara o piscu Zvonku koji se suočava s krizom. Razveo se, preselio, izgubio posao, nema tko zna kako dobar odnos s kćerkom tinejdžerkom, a povrh svega, u glavni su ga počeli proganjati likovi iz njegovih prijašnjih djela i oteli se kontroli. Nagovaraju ga da nastavi pisati o njima, a on to uporno odbija. Neće pisati, a samo to zna. U međuvremenu dobiva i jednu nemoralnu ponudu koja ga mami zbog novca. Ali ni to ne želi. Čitatelj se s pravom pita što zapravo želi Baretićev Zvonko.

• Što Zvonko hoće? Stalno čitamo što neće, ali nikako da shvatimo što želi zapravo.
- To je golemi problem brojnih ljudi. Danas, ne samo kod nas, svi znamo što ne bismo. Malo tko zna što bi zapravo. Zvonku definitivno treba mira i treba mu nešto novca da se stabilizira. Iz one famozne rubrike 'istraživanja su pokazala' najveća dva stresa čovjeku u životu su selidba i razvod. E, njemu se to dogodilo u zeznutim godinama, u srednjim četrdesetima i ne zna raditi ništa drugo neko pisati. A pisati više ne može. Dobio je otkaz. Jednostavno ne može i ne želi. Ne želi se prisiljavati na to, a ne zna ni sam što bi. On se samo hoće srediti. On želi doći k sebi, što mu je teško bez osjećaja ugode. Međutim, kad se osjeti ugodno, onda mu se počnu pojavljivati ti likovi. A on, kao što i sam kaže, mora se osjećati loše da mu ne bi bilo još gore. U takvoj situaciji čovjek može imati vrlo malo želja pozivne naravi jer će mu biti loše i gore ako nešto želi. On je u principu mentalno paraliziran i traži rješenje koje mu se nudi pretkraj, ali nije baš da mu paše. I na njemu je da odluči što će biti s time. Ali da bismo to saznali, moramo čitati knjigu do kraja i nakon što u knjizi piše kraj. Nakon toga ćete se zamisliti.

• Zašto?

- Jer potražujem mogućnost da čitatelj pomisli, jesam li i ja nečiji lik zapravo. Je li ovo što ja živim samo nečije tuđe pisanje i opisivanje mog stanja i kad on stane, ostavit će me u nekoj situaciji iz koje meni nema povratka. Neće me ubiti ili će me ubiti, hoću li ostati negdje paraliziran kao što je ostao paraliziran Zvonko. Dakle, knjiga ima taj jedan dodatan sloj. Možda taj lik nije stvaran, a možda ni nas dvoje sada dok vodimo ovaj razgovor nismo stvarni. Netko od nas je u nečijoj glavi i on sada kucka po tastaturi. Ovaj sam roman počeo pisati kao priču o odgovornosti pisca prema stvarnim ljudima od kojih kompilira svoje književne junake, a i odgovornost prema tim junacima koje svaki čitatelj doživljava na svoj način. I stalno se ističe uloga urednika u romanu. I ovdje moram spomenuti urednika knjige Lokotara s kojim sam imao duge razgovora. I došli smo do koncepta slobodne volje koja nije jednostavna stvar kad je kreneš proučavati. Kad je zaguglaš, nađeš hrpu linkova o tome što je i kako se tumači slobodna volja. Zvonkovi likovi počinju pokazivati potpuno slobodnu volju i to ga j* jer ih je ostavio u jednoj situaciji, a oni se sada ponašaju onako kako ih on nije opisao, u skladu sa svojim karakterima. Dakle, odgovornost pisca i njegova i tuđa slobodna volja su mi dva glavna motiva. Trudio sam se da nešto što su zapravo i filozofski problemi, koje su ozbiljno tretirali puno mudrijih ljudi, bude vrlo čitljivo i jednostavno te samo naznačeno. I računam uvijek na inteligentnog čitatelja koji će malo i razmisliti nakon knjige.

• Koliko si u tu priču unio sebe? Odnosno, je li Zvonko sličan Renatu? To te sigurno svi pitaju.

- To me za svaki roman pitaju - jesu li neke stvari autobiografske. I ja sam pisac i novinar kao i Zvonko. Tu je i odgovornost prema meni jer je Zvonko novinar i pisac, a znam iskustva nekih svojih kolega novinara i pisaca, a znam i svoja iskustva. Dakle, sve sam to ukompilirao u Zvonka. Zvonko nije moj alter ego, definitivno. Prije svega, mlađi je puno od mene.

• Jesu li i tebe proganjali tvoji likovi kao i Zvonka?

- Nisam imao takvih problema. Imao sam jedan problem kad sam završio svoj prvi roman 'Osmi povjerenik' i kad sam shvatio da je to - to. Došao sam do točke s kojom želim završiti. I onda sam se rasplakao. Ostavljam svoju škvadru i nikad ih više neću vidjeti. I ono što će biti, bit će samo ono što se već dogodilo. Nema ništa novo s njima. Mogao bih napisati nastavak, ali to bi bilo glupo. Sa sljedeća dva romana taj se osjećaj smanjivao, a s ovim mi je, što kaže Arsen u onoj pjesmi 'Otkako te ne volim' - prazno, ali lakše. Nemam taj osjećaj da sam ostavio svoju škvadru.

• Od tvojeg posljednjeg romana prošlo je 13 godina. Zašto ti je trebalo toliko da objaviš nešto novo?

- Prva tri romana objavio sam u razmaku od pet godina. U to doba imao sam redovite novinarske poslove i obavljao ih savjesno i najbolje što mogu. I onda bih navečer bio miran čovjek. I navečer kad obitelj zalegne, mogao bih pisati. Prvo sam htio napraviti jednu malu pauzu, onda sam započeo dva romana i pitao Krunu Lokotara koji mu se čini bolji. I onda je on rekao za jedan ne: 'Ti nisi ta vrsta pisca. Ne možeš sam sebi raskopati utrobu i pisati baš autobiografski. A drugi bi trebalo napisati u roku od tri mjeseca, što ne možeš. Znam ja tebe'. I onda sam krenuo s trećom varijantom - pričom o Zvonku i to mu se odmah svidjelo. I tada sam napisao 107 stranica. I tada sam ostao bez stalnoga posla. U to isto vrijeme kilogram novinarskog mozga pao je na desetinu dojučerašnje vrijednosti i ne možeš naći samo jedan posao, nego njih 4, 5, 6 koji su ti sitno plaćeni. I nekako si siguran da će ti platiti sva četiri, ali nikad ne znaš koja su ta četiri pa moraš raditi svih šest. I onda prihvatiš i neke druge ponude za sedmi, osmi posao. Navečer si mljeveno meso, a mozak ti je čokolino. Jednostavno ne možeš pisati. I zato je taj rukopis stajalo dugo. Tako da se taj rukopis 'saftao' od 2013. godine. Onda je došla korona i neki od tih poslića bili su otkazani. Onda sam se javio Uzeiru Huskoviću. Njemu sam bio dužan jednu knjigu i obećao sam mu je. No, obećao sam mu jednu sasvim desetu knjigu. I onda sam shvatio da ni nju ne mogu napisati jer bi isto bila autobiografska, o alatima mog pokojnog oca koji sam nalazio po stanu. On je bio meštar zlatnih prstiju. Sve živo je popravljao. Kao klinac sam radio s njime - popravljao veš-mašine, postavljao pločice...

- I tako sam ostao dužan jednu proznu knjigu. I onda sam ga nazvao i rekao mu: 'Stari, ja ti imam to i hoćemo li'. Pročitao je tih 107 stranica i onda sam se uhvatio posla. I nakon pet dana taj je rukopis sa 107 stranica došao na lijepih 99. Onda mi je Ivica Ivanišević rekao: 'Ti nemaš roman u nastajanju, nego roman u nestajanju. Radi to još pola godine, i to će to jedan krasan haiku'. Onda sam navalio koliko god sam mogao. Uz puno problema informatičke naravi jer mi je ovo ljeto riknuo hard disk sa 40 zadnjih stranica. Sve je nestalo. Platio sam puno jednoj firmi koja mi je to ipak uspjela spasiti. Zbog toga sam probio rokove za osam, devet dana. Zato se, dakle, kiselio taj rukopis. Jednostavno se nisam mogao koncentrirati na tu priču. A Zvonka sam se sjetio svaki dan. 'Bože, ovo bi bilo dobro i trebalo bi iskoristiti.' Nešto od toga sam si zapisivao u blok, nešto sam zaboravi, nešto sam zapamtio. Ali tako me proganjao. Dakle, jedini je od mojih likova koji me doista proganjao. Kad god ne moram misliti na neki posao od tih poslova koje sam radio, evo Zvonka. I kaže mi: 'Evo, imaš 20 minuta'.

• A zašto ne možeš napisati autobiografski roman?
- Zato što je to previše ogoljivanja, a ja to u principu ne volim. Kao ni što ne volim odgovarati koliko je u nekom mom romanu autobiografskih elemenata. Ne volim izlagati sebe, a pogotovo ne druge ljude koji su moji bližnji. Nisam ta vrsta pisca. Radije ću izmišljati.

• Zanimljivo je da uvijek prvo predstavljaš knjige u Puli. Tako je bilo i s 'Osmim povjerenikom' koji će 8. prosinca navršiti 18 godina.
- Imao sam prilike promovirati 'Zadnju ruku' i prije. Bio je tu Interliber, ali sam rekao: 'Bolje da umre selo nego običaji'. Sve romane dosad premijerno sam promovirao u Puli. Magdalena Vodopija, izdavač Husković i ja smo dogovorili da će tako biti i ovaj put. Nakon toga slijedi splitska pa zagrebačka promocija. Osim toga, na sajmu nisam bio više od 10 godina. A i ovdje mi se ljudi više raduju nego u Splitu, gdje me vide svaki dan. Budem li i dalje pisao prozu, u što trenutačno nisam siguran, opet će to biti premijerno predstavljeno u Puli.

• Znači više nećeš pisati prozu?
- Ispucao sam se. Prazno mi je, ali lakše, kao što sam već rekao prije. Imam nekih ideja, ali nisu to ideje za roman. Možda neki eksperiment o kojem zasad ne bih govorio jer je u fazi provlačenja kroz čokolino u glavi. Radim puno na scenarijima. Pisao sam 'Dnevnik velikog Perice' i drugu sezonu 'Crno-bijelog svijeta'. U trećoj sam napisao jednu epizodu. Napisao sam i jednu predstavu - 'OtpisaNE' kazališta Moruzgva. Dakle, u sve to vrijeme pisao sam druge stvari, ali ne i prozu. Sada, kad sam napisao roman, sada bih se malo odmarao od proze godinu, dvije. A možda me uhvati i prije.

• Jesi li se i ti kao i Zvonko susretao s nemoralnim ponudama u novinarstvu?
- Nemoralnih ponuda je bilo, ali ne u ovakvom obliku. Ali nikad nisam pristajao. To na kraju ubije pisca na neki način. Ubije li se profesionalno ili fizički, prepuštam svakom čitatelju da zaključi. Ja sam u novinarstvo ušao 1983. godine. Pismen sam bio i puno prije toga, ali nisam znao pisati novinarski. Počeo sam u gradskoj rubrici najprije sa sitnarijama pa sve većim tekstovima. Zanatu, stilu i jeziku u novinarstvu me učio jedan marginalizirani 'proljećar' iz 1971., jedan divni zagrebački Srbin, urednik i kolega komparatist, i jedna već u mirovini SKOJ-eva ilegalka u Zagrebu. Oni su me naučili pažnji vlastite riječi i traženju sinonima i sve što čini stil. U to doba kad bi takvi iskusni kolege vidjeli nekog mladog sa zrncem talenta, rekli bi da se oko tog klinca ili klinke treba truditi. Držali su do novina. Onda je sve to 90-ih otišlo kvragu, a o tome se više ne vodi računa. Od starijih kolega uvijek sam slušao 'čitatelj je glup'. Ja sam od početka imao mišljenje 'moj nije'. Neću pisati za glupog čitatelja. Ali stalno se suočavam s tom činjenicom, nažalost, sve češće. Za Tportal sam u posljednjih 10 godina napisao gotovo 200 kolumni, a ova koja je izašla u subotu ima toliko šeranja kao ni jedna jedina prije jer je urednica stavila u naslov 'Korona je dio velikog plana: Ovo je istinita priča svjedoka pokajnika, iz prve ruke'. Iz tog naslova trebalo bi biti jasno da je riječ o zajebanciji. No, nisu to shvatili svi. Nitko nije pročitao ništa osim naslova. Ljudi, dakle, čitaju samo naslove, a nekad ni njih ne razumiju. I dalje ću biti idealist i reći da mi čitatelj nije glup, ali bojim se da sam, kao i za mnoga toga u životu, u krivu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. siječanj 2022 13:24