“Imao sam 27 godina i Sarajevo je pripadalo meni”, ovim riječima Aleksandar Hemon opisuje rodni grad u memoarima “Knjiga mojih života” (The Book of My Lives”) koji izlaze 19. ožujka. Knjiga je to u kojoj Hemon rekonstrurira svoju bosansku prošlost i povezuje je s američkom sadašnjošću.
U prvoj polovici knjige prisjeća se djetinjstva u Sarajevu: igranja nogometa, natjecanja iz matematike, učenja šaha i ljubavi prema knjigama... Volio je Salingera i Rimbauda, slušao Sex Pistolse i Bowieja te svirao u nekom lošem bendu. U SAD je došao prije točno 21 godinu kao mladi novinar na proputovanju zemljom u potrazi za novim iskustvima i pričama, ali s namjerom da se nakon obavljenog posla vrati doma. No “doma” za Hemona više nije postojalo. U Bosni je počeo rat. Zarobljen u Chicagu gledao je kako granate uništavaju rodni grad i ubijaju njegove sugrađane - njih više od 11.500 u skoro četiri godine koliko je trajala opsada Sarajeva.
Odsječen od jezika
Njegovi roditelji i sestra grad su napustili samo dan prije početka opsade i na kraju završili u Kanadi. Hemon je, pak, prvi put u životu bio bez ičega: u novoj zemlji, u novom gradu, bez krova nad glavom i novaca. Pune tri godine, od 1992. do 1995., nije ništa napisao.
“Nisam mogao pisati na bosanskom, jer sam bio odsječen, i to je bilo traumatično”, prisjeća se Hemon u razgovoru s novinarom britanskog Guardiana, i dodaje: “Hodao sam, slušao, pušio i radio poslove na kojima nisam mogao ništa osim misliti o onome što sam izgubio. Bio sam odsječen od mog jezika, prijatelja koji su se raspršili, bez kontakta s njima. Morao sam potpuno izmisliti svoj život.”
Drugi dio knjige posvećen je snalaženju u Chicagu i pokušaju kreiranja novog života na koji bi ovaj stari, po mogućnosti, imao što manjeg utjecaja. No njegova osobna priča jednako je turbulentna i teška kao i priča zemlje iz koje dolazi pa je “Knjiga mojih života” prepuna teških obrata.
Posveta Isabel
Dvije godine nakon razlaza s prvom suprugom Lisom Stodder, Hemon susreće Teri Boyd, urednicu fotografije iz Floride, s kojom dobiva dvije kćeri, Ellu i dvije godine mlađu Isabel. Knjiga završava poglavljem o obiteljskoj traumi nakon što mlađoj djevojčici bude dijagnosticiran tumor na mozgu. Isabel je nakon nekoliko mjeseci kemoterapije umrla, a Hemon joj posvećuje knjigu riječima: “Isabel, anđelu koji zauvijek spava na mojim grudima”.