Toni Morrison, prije dva dana preminula američka spisateljica, koju će svijet što ne čita, ako ne već po onome što je napisala, ponajviše pamtiti upravo po gomili bitnih nagrada koje je primila, nije osobito cijenila suvremene autore koji su, kako je znala govoriti svojim studentima na Princetonu, poučavajući ih kreativnom pisanju - više pisali o vlastitim životima negoli izmišljali tuđe.
“Ne želim slušati o vašim malim životima, OK?” Ona sama pisala je o tuđim malim/velikim životima u kojima se zrcalila povijesna nepravda robovlasništva, transgeneracijski se provlačile traume čiji su korijeni stari više stotina godina. “Ne postoji takva stvar kao što je rasa. Postoji samo ljudski rod - znanstveno, antropološki. Rasizam je konstrukt, društveni konstrukt”, govorila je Toni Morrison o temi koja je bitno odredila autorski opus Afroamerikanke koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.
“Funkcija, vrlo ozbiljna funkcija rasizma je distrakcija. Sprečava da radite svoj posao. Iznova i iznova objašnjavate svoj razlog postojanja. Netko kaže da vi nemate jezik pa onda potrošite dvadeset godina dokazujući da ga imate. Netko kaže da vaša glava nije pravilno oblikovana, pa onda imate znanstvenike koji dokazuju da jest. Netko kaže da nemate umjetnost, pa dokazujete da imate... Ništa od ovoga nije potrebno. Jer, uvijek će postojati još neka stvar, neka konstrukcija.”
Na koncu bi hladne glave dodala: “Rasizam će nestati kad više ne bude profitabilan i ne bude psihološki koristan. Kad se to dogodi, nestat će. Ali, za sada ljudi puno zarađuju od rasizma.”
Jezik i naslijeđe
Bila je drugo od četvero djece u radničkoj obitelji. Majka joj je rođena u Alabami, otac u Georgiji. Kad je ocu bilo petnaest, bijelci su linčovali dvojicu poslovnih ljudi koji su mu bili susjedi. “Nikad nam nije kazao da je vidio njihova tijela, ali vidio ih je. To je za njega, mislim, bilo silno traumatično.” Otac joj je, kako je kazala u jednom intervjuu Guardianu, bio bezuvjetno nepovjerljiv prema bijelcima. Roditelji su joj usadili osjećaj za jezik i kulturološko naslijeđe njezine rase i klase pripovijedajući tradicionalne afroameričke narodne priče, učeći je pjesme. Već u djetinjstvu puno je čitala, posebno je voljela Jane Austen i Tolstoja.
Kad je Barack Obama 2008. pobijedio, Morrison je izjavila da se prvi put - osjetila Amerikankom. Kazala je: “Odlazeći na inauguraciju Baracka Obame, osjetila sam snažno domoljublje. Osjećala sam se kao dijete.”
Ipak, u početku tih po mnogočemu za Ameriku povijesnih izbora, Toni Morrison zapravo je podržala njegovu protukandidatkinju Hillary Clinton. Kritičari su tad pojednostavljivali govoreći da je kod nje solidarnost prema spolu prevladala nad solidarnošću prema rasi. Makar, u njezinim se romanima često bavila upravo ženama, društveno uvjetovanim nasiljem, strukturalnim, koje pogađa ponajviše žene. Biti žena, uz to Afroamerikanka, značilo je i znači dvostruku marginalizaciju.
Obamu je naposljetku otvoreno podržala tek kad je iza njega stala Hilary Clinton koja je od njega izgubila u utrci na nominaciju za predsjedničku kandidatkinju Demokratske stranke. Kasnije će prvi afroamerički predsjednik SAD-a Morrison odlikovati Predsjedničkom medaljom slobode.
Kratko nakon predsjedničkih izbora 2016. i pobjede Donalda Trumpa u New Yorkeru je objavljen njezin esej “Mourning For Whiteness” u kojem objašnjava da su bijelci, silno zabrinuti za gubitak privilegija koje imaju samom rasom u kojoj su rođeni, glasovali za notornog Trumpa, kandidata kojega podržava i Ku Klux Klan, sve ne bi li zadržali ideje bijelih supremacista.
S dvanaest je postala katolkinja, uzela krsno ime Anthony od kud joj kasnije i nadimak Toni.
Koncem 1940-ih upisala se na crnačko Sveučilište Howard u Washington, D.C. gdje je prvi put vidjela rasno segregirane restorane i autobuse. Diplomirala je engleski jezik 1953., ubrzo će na Cornellu magistrirati.
Velika urednička uloga
U teksaškom će Hustonu na tamošnjem sveučilištu neko vrijeme predavati engleski, u to doba upoznaje i supruga, arhitekta s Jamajke, Harolda Morrisona. Brak će potrajati šest godina, razvest će se za vrijeme trudnoće, čekajući drugog sina. Ubrzo nakon razvoda Morrison postaje urednica u Random House u njujorškom Syracuseu, gdje će kasnije postati i prva Afroamerikanka na poziciji urednice fikcijske književnosti te odigrati bitnu ulogu u izdavanju velikih imena afričke i afroameričke književnosti.
Baš ona je 1972. objavila izbor iz suvremene afričke literature, među zastupljenim autorima bili su i Nigerijac, kasnije dobitnik Nobela za književnost, Wole Soyinka te, također Nigerijac, i jedno od prvih imena afričke suvremene književnosti Chinua Achebe. Među ostalim, uredila je i autobiografiju Muhammada Alija “The Greatest”.
Oko savršeno modro
Pisati fikciju počela je za vrijeme godina što ih je provela na teksaškom sveučilištu Howard, tamo je sudjelovala u radu neformalne grupe pjesnika i pisaca. Jednom je na sastanak donijela svoju pripovijetku o afroameričkoj djevojčici koja je čeznula imati plave oči, iz koje će potom razviti njezin prvi roman “Oko savršeno modro” (“The Bluest Eye”).
Napisala ga je ustajući u četiri ujutro, dok je kao samohrana majka odgajala dva sina. Roman je objavljen kad joj je bilo 39, nije bio osobito zapažen, u početku se slabo prodavao dok ga na njujorškom City University nisu stavili na listu obavezne literature za studente afroameričkih studija. Knjiga će uskoro pobuditi interes glasovitog urednika Roberta Gottlieba u izdavačkoj kući Knopf, koji će potom postati urednik mnogih romana Toni Morrison.
“Ja pišem za crnce na način na koji Tolstoj nije pisao za mene, četrnaestogodišnju afroameričku djevojčicu iz Loraina u Ohiou. Ne moram se ispričavati ili držati ograničenom zato što ne (pišem o bijelcima) što i nije točno, jer puno je bijelaca u mojim knjigama. Poanta je da nemate bijelog kritičara koji vam sjedi na ramenu i odobrava stvari.“
Veliku vidljivost osigurala joj je Oprah Winfrey kad ju je u svojoj emisiji spomenula kao svoju omiljenu autoricu, uvrstila ju u svoj book club.
U nas je malo prevođena. Tri godine nakon što je primila Nobela, 1996. Školska knjiga objavila je “Solomonovu pjesmu” u prijevodu Maje Zaninović. Profil je 2004. izdao “Ljubav” te 2009. “Neka vrsta milosti”, obje u prijevodu Jagode Splivalo-Rusan i Gige Gračan.
Za “Beloved” je 1978. dobila Pulitzera, potom i American Book Award. Priča je to o majci, odbjegloj robinji ih Ohaja, koja ubija vlastitu kćer ne bi li je spasila od ropstva, a potom se duh djevojčice vraća, opsjeda je. U tom romanu progovara o raznim strahotama ropstva - od otimanja ljudi, ubijanja, mučenja, ponižavanja, do formalne slobode koju dočekuju generacijama istraumatizirani, prolazeći teške krize identiteta, poniženi i poraženi, potiskujći prošlost boreći se da imaju koliko-toliko podnošljivu sadašnjost.