Teško da može dobro pisati onaj koji se u ljude ne razumije. Nije da pod svaku cijenu autor mora u sebi imati istinski razvijenu empatiju, ali je nužno da je makar kognitivno, kao koncept može razumjeti, da je o empatiji u stanju razmišljati, ozbiljno je uvijek uzeti u obzir.
Nastranu što je jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih umjetnika, romanopisac, scenarist, redatelj, Philippe Claudel čovjek je i zanimljive biografije.
Pisati je počeo kao formirana osoba, nadomak svojih četrdesetih. U životu se bavio raznim stvarima, među ostalim, francusku je književnost podučavao studente na sveučilištu, ali i zatvorenike u jednom tamošnjem zatvoru. Dvanaest je godina, tada još mlad, tek mu je bilo dvadesetak, odlazio među te ljude, s njima razgovarao o književnosti, samim time i o životu. U zatvoru je naučio koliko su ljudske duše kompleksne. Tamo su mu njihove životne priče izazivale empatiju.
Pamtim kako mi je prije tri-četiri godine pričao koliko je tada, mladenački naivno, jer je bio još u godinama kada vjerujemo da znademo odgovore na velika životna pitanja, u zatvor stigao s predrasudama. Bio je uvjeren u crno-bijelu matricu svijeta, u to da postoji dobro i da postoji zlo, bio je spreman olako (pr)osuđivati ljude. Tema kompleksnosti čovjeka, sposobnosti da u istom biću živi dobro i zlo, dugo je u raznim iteracijama prisutna u Claudelovu radu.
Prije koji mjesec u nas je objavljena "Njemačka fantazija" (prijevod Dubravka Celebrini, Edicije Božičević). Knjiga je lani objavljena u Francuskoj. Riječ je o zbirci pripovijedaka, moguće i labavo povezanom romanu, tako ga doživljava sam autor. U njima tematizira nedosljednost povijesti, nedosljednost života, krivnju za počinjeno nedjelo koja se u krhotinama raznosi desetljećima, Claudel gleda kuda taj osjećaj sa sobom nose počinitelji.
Njemačka 20. stoljeća pružila je okvir knjizi. Njegov odnos prema Njemačkoj, kazuje Philippe Claudel, od početka je odredila i činjenica da je rođen na francuskom sjeveroistoku, u pokrajini Loraine, da je rastao uz njemačku granicu i u svakodnevnim interakcijama bio vrlo svjestan kompliciranog, podjednako zastrašujućeg i inspirirajućeg susjeda.
"Od malih je nogu Njemačka u mojim mislima. Znao sam tu priču s Njemačkom u 20. stoljeću, iz Drugog svjetskog rata, ali osjećao i prijateljstvo s tom zemljom, koje je dugo i kompleksno. Njemačka je ostavila puno tragova duboke destrukcije u mojoj zemlji, ništa u Francuskoj toga nije bilo pošteđeno, rastući promatrao sam to na reljefu, u šumi, po prirodi posvuda, gledao sam tragove rata u ljudima, pa i na svojoj obitelji.
Odrastao sam slušajući priče o Njemačkoj za vrijeme rata, o Nijemcima i tome što su činili. Kao dijete igrao bih se s drugom djecom uokolo, po parkovima, poljima, ta je igra za nas bila poput duge bitke, jer svako malo bismo nailazili i na materijalne ostatke minulog rata - dijelove vojničke odjeće, komade naoružanja… tako je gotovo spontano, nekako prirodno, korak po korak u mojoj glavi stvorena veza s tim barbarskim vremenima.
Ali, to je samo jedna strana priče. Druga je da su mi ta država i njezini ljudi, i Nijemci i Njemačka, bliski i geografski i kulturološki, puno smo mi vikenda tamo proveli, na mnoge izlete otišli, provodili vrijeme u toj lijepoj njemačkoj prirodi, otkrivali zanimljive njemačke gradiće. Često sam razmišljao o te dvije Njemačke, o dva njezina lica, o onome o kojem sam slušao i o onome kojem sam svjedočim – s jedne strane rat, s druge ljubazni, dopadljivi ljudi koje sam tamo sretao, njihova umjetnost. Od malih sam nogu fasciniran Njemačkom, ali i uplašen onim što su bili u stanju napraviti u Drugom svjetskom ratu."
Philipe Claudel govori polagano i tiho, ostavlja dojam da razmišlja prije svake izgovorene riječi. Ovaj put razgovaramo telefonom, upravo se vratio s festivala u Vilniusu, boli ga grlo, unatoč tome ne želi odgoditi intervju.
Dugo šuti pa dodaje:
"Njemačka kulturno imponira velikim imenima filozofije, glazbe, poezije, proze. Dvanaest je godina, od 1933. do 1945. ta nacija izabrala ubiti humanost. Još od djetinjstva sam nijem pred tom činjenicom, o tome razmišljam otada, ali nema na to zaokružena odgovora. Velikoj je pitanje kako je moguće opstati i zadržati ili povratiti zdrav razum, sposobnost realnog rasuđivanja nakon jednog takvog kolapsa. Poslije 1945. Nijemci su ispred sebe imali vrijeme za razmišljati o odgovornosti, krivnji. Desetljećima. U nekim je obiteljima bilo nemoguće imati kritički odmak. No, sinovi i kćeri počinitelja osjećali su duboku krivnju. Od rane mladosti sam svjestan koliko je meni bilo lakše biti Francuz negoli njima biti Nijemac, rastao sam kao sin onih koji su se našli na pravoj strani povijesti, onih koji su odabrali drugačiji put. Otac je bio član pokreta otpora, na mojim leđima ne stoji krivnja za nedjela predaka.
Mnogi Nijemci moje generacije imaju drugačiju obiteljsku popudbinu, rođeni su u obiteljima s kojima su dobili osjećaj krivnje.
Zanimalo me je kako se ti ljudi osjećaju, isto kao što me je uvijek zanimalo kako je bilo biti čovjek, pristati uz pravdu i ljudskost u Njemačkoj usred mašinerije zla, kako su takvi u tom sustavu funkcionirali, kako je bilo biti Nijemac."
"Je li bio kriv? Kriv što je bio poslušan? Ili kriv što nije bio poslušan? On je samo izvršavao. Je li po tome bio manje odgovoran od mnogih?" pita Claudel u "Njemačkoj fantaziji", u priči o jednom od likova kojima se autor na razne načine i u raznim njihovim životnim fazama kroz tu knjigu bavi. U danima poraza taj nekadašnji vojnik poražene nacističke ideologije tumara šumom, gladan i promrzao, posve dezorijentiran.
"Puno je ugodnije slijediti norme bez propitkivanja. Ako ne propitkujete, ako imate povjerenje u poredak, onda je lako biti izvršitelj. Ali, nakon kolapsa ideologije i tog svijeta uz koji si pristao, kad shvatiš koliko je to bilo krivo i kad se suočiš s vlastitom odgovornošću, ne znam što se tada naseli u tebi.
Rat je tragičan, iako je za neke to i trenutak klimaksa.
Ima ljudi, nije među njima konkretno ovaj moj lik, ali ima ljudi koji u ratno doba osjećaju egzaltaciju, to ih baš nosi, što su više u povišenim emocijama tijekom rata, kad on prođe postaju dezorijentiraniji, izgube svaki cilj, od njih ostaje samo uniforma, prazne su duše u praznom tijelu. Htio sam pokazati glupost i apsurd rata."
Lik Viktora, nekadašnjeg nacista, naizgled se pojavljuje u više priča "Njemačke fantazije", u raznim kontekstima. Iako, upitno je, zapravo nije posve jasno, Claudel kao da ostavlja čitatelju na izbor zaključiti je li tu doista riječ o istom Viktoru, onom nacističkom naredbodavcu, je li baš taj isti Viktor kasnije opisan u drugim fazama istog života.
Jedan Viktor je i dršćući starac koji bizarnom igrom sudbine u staračkom domu skonča izgladnjivan, kapricom djevojke, njegove njegovateljice, koju život gazi od djetinjstva.
"Pustite ga. Nikome ne čini zlo. Rat ga je obilježio. Na kraju je platio. Svi su ljudi griješili. Osobito u ono vrijeme. Ima pravo na sretnu starost?" fragment je iz pripovijetke naslovljene "Irma Grese".
Claudel o tome kaže: "Život može biti dugačak i kompliciran, ponekad je jako teško optužiti starca za ono što je napravio u mladosti. Jasno da treba optužiti počinitelja, to morate učiniti zbog ubijenih ljudi, zbog svih njihovih žrtava, zbog pravde. Jasno da suđenja treba provoditi i zločine kazniti. No, kad imate pred sobom osamdesetogodišnjaka ili devedesetogodišnjaka, nisam siguran da je to isti čovjek ili ista žena kao oni ljudi koji su oni sami bili prije četrdeset godina. Život je predugačak da se bar dio ljudi ne bi promijenio, ta transformacija ide na razne načine, u raznim smjerovima.
Na ljudski život gledam kao na veliku, debelu knjigu s puno poglavlja. Općenito govoreći, ja imam vjeru u ljude, vjerujem da u nekim životima postoji mogućnost da nakon posve mračnih poglavlja mogu postati novi, drugačiji ljudi.
Teško mi je suditi drugima. Čak i onima koji su mračni tipovi. Nije na meni da to činim. Ponekad zločesti ljudi čine dobra djela, a vrijedi i obrnuto, dobri ljudi čine grozomorne zločine. Pritom nikako ne želim relativizirati krivnju, samo govorim o promjenjivosti ljudskog karaktera. Dodate li tome još i razne društvene okolnosti, dobijete zapanjujuće situacije u koje se sami ljudi dovedu ili ih dovede život i ljudi oko njih. Pokušavam razumjeti.
Ova knjiga za mene je poput mozaika. Najbitnije je postavljati pitanja, dovesti čitatelja u zonu koja nije zona ugode i provocira ga na razmišljanje. Silno je bitno razmišljati o onome što je izvan našeg osobnog životnog iskustva. Jer, to je način da širimo područje empatije."
Zato je danas književnost važna, uvijek jest, ali danas, ljudima zagledanima u ekrane, bombardiranima unaprijed pripremljenima, gotovim, PR odgovorima, kao da je još važnija.
"Živimo u vremenima kad kao da razmišljati više nije bitno za ljudsku vrstu. A što vas manje ohrabruju na razmišljanje, više vam je bitno razmišljati. Zato mislim da je danas osobito bitno razmišljati. I gledati izvan granica osobnog iskustva, gledati druge i pokušati shvatiti te druge ljude. Zato je bitno čitati, zato je književnost bitna, ona nudi ta tuđa iskustva, otvara nam svjetove koje sami ne živimo i kojima sami ne svjedočimo."
Claudel se proslavio romanom "Sive duše" koji je u tjedan dana kupilo više od 50.000 Francuza, za njega je dobio Renaudot nagradu. I razne druge. Odavno je član žirija nagrade Goncourt, jedan od onih koji odlučuju koji će francuski roman proglasiti ponajboljim.
Jednako kao i književnost, fascinira ga film. "Sive duše" je adaptirao za film "Les âmes grises". Režirao je "Voljela sam te toliko dugo" te "Tous les soleils". Napisao je, među ostalima, "Istragu", "Mirise", "Stablo u zemlji Toraja", "Brodeckov izvještaj", po kojem je Manu Larcenet napravio poznati strip.
Kako godine prolaze, Claudel se gotovo opsesivno bavi ljudskom prirodom. "Zanima me, jer smo paradoksalni, u stanju napraviti grozote i dobrote, uništiti ljudske živote i žrtvovati se za druge.
Mislim da je to najbitnija tema. No, možda je moj fokus sad na gluposti rata. Plaše političke odluke iza kojih ne stoji odgovorno promišljanje ljudi koji ne gledaju dugoročno, vođa koji nemaju osjećaj odgovornosti. Valjda smo u ovoj pandemiji mogli naučiti da ne možemo živjeti sami, da je nemoguće ograditi se i opstati sam. Koliko god je pandemija tražila fizičku distancu, pokazala je i koliko smo kao ljudi, ali i kao države, upućeni jedni na druge. Važno je ljude učiti suradnji, stvaranju poveznica. To nam je, ako baš hoćete, i pragmatični, zajednički interes jer jedino povezani možemo opstati.
Sebičnost od koje je sazdano današnje društvo čini me tjeskobnim. Mislim da je sebičnost u bazi problema naše civilizacije. Sebičnost i glupost. Nedostatak mudrosti."