Dragi Mihail!
Mislim da bi te ovo moglo zanimati, jer radi se o tvom starom znancu.
Iz konzulata u Istanbulu preporučili mi nekog vodiča, no odmah sam ga prepoznala.
S vragom sam se našla u osam ispred džamije na Galati i on je odmah počeo pričati o slobodi na način zbog kojeg sam pomislila da je urednik nekih novina ili diplomat.
U gradu si u kojem postoji baš sve baš sve i ne poznaje te baš nitko baš nitko, jesi li spremna uzeti to, rekao je.
Vraže, kažem njemu mudrijaški, pa nismo, pobogu, neiživljena djeca.
Vrag je, kao što znaš, đavo, napravio je facu i zakolutao očima, odvukao me i u prvu i u zadnju mehanu, pa u sebe krenuo trpati delicije sa menija: janjeće i pileće kebabe, punjene patlidžane, japrak-sarmice, rakiju od anisa, ananas na štapiću, paprike s orasima, crni čaj i bademe na ledu, školjke, čorbe, ključali humus, marinirane skuše, bureke i baklave, goveđe salame i sufle vulkano, ovčji sir s nanom, pa džigericu i nekoliko kocki šećera…
Bilo mi ga je pomalo žao - kako je pobrkao glad i slobodu i sad se meni dokazuje. Nisam mu to, naravno, rekla da ne ispadnem konzerva ili hladna kučka.
Mora da si jako gladan? pitala sam uviđavno. A vrag uzme štrkljavog konobara očalinka, umoči ga u jogurt i zagrize, ispljune naočale, zadovoljno podrigne i kaže: Uzmi sve što ti život pruža.
Tako je to, više ili manje bilo. Znam da ti ćeš, ako nitko drugi, vjerovati! Pozdravi Harmsa, izgrli Jerofejeva, čujem da katkad letite na istoj metli, putujete u istom vagonu!
Donekle tvoja, ponajviše svoja,
O.
Dear Mrs. Cristie,
Jučer sam Vas se ponovo sjetila prolazeći pored hotela na Peri, onog istog u kojem ste nekad odsjedali i, kažu mi, pisali “Ubojstvo u Orient Expressu”. Silno žalim što se među nama nabilo toliko vremena, pa se ne možemo osobno sresti, jer već Vam dugo želim zahvaliti što ste me još kao dijete naučili nešto što mi se pokazalo od velike važnosti u kasnijem životu, a to je da je svaka dobra priča krimić: ratni krimić, ljubavni krimić, psihološki krimić, politički krimić, povijesni krimić, obiteljski krimić, čak i dječji krimić (to pogotovo). Sve ostalo je u dobrom slučaju poezija, u lošem garbage.
Suučesnički Vaša, O.
Evala šjor Smoje,
Evo se javljan iz jednog sokaka ča pari kala, iz velog mista koje je, u nikin lipin i grubin stvarima jednako malo ka i naše, i je Orijent, ali je po meni barenko jednako toliko mediteransko. Šušur, život vanka, na pjacetama, nike užance i gušti, divji kapitalizam, divji promet, užeženi navijači, pa evo i odnos prema piscima koji uvik gre šotobraco s politikon, pogotovo otkako je ista u globalu i totalu postala “sve po osan” butiga.
(Ko je čita Pamuka more donekle pojmit o čemu pričan - moj je stan u Beyoglu, njegovon kvartu - iako se meni sve to ovako uživo pari još intenzivnije nego u librima.)
Jema u Istanbul grafit ča svugdi piše: Ne vraćaj se! i kaže mi jedna ovdašnja šinjorina, da bi se to lako moglo odnosit na pisca Pamuka. Samokritika ka najviši mogući oblik patriotizma, ni ovdi nije ni svaćena ni objubljena. Pa je, ka i u našen gradu, ulica progovorila istin jezikon ka i vlast - glava je propivala na zadak.
Ali, da se poslužin Vašin ričima, seren ti se na pisca koji ludilu i bunilu ide uz dlaku, koji ne tuče kontru malomišćanskon mentalitetu, a koji se, intanto, more nać i u megapolisu, pisca koji je proda ili napustija svoju slipu konfidencu, koji nikad nije ni posta ni osta tvoj Servantes.
U ovon pinku revolucionarnon tonu, pozdravjan do prve prilike - adio kumpanjo, adio kauboju,
O.
Marguerite,
Od svih velikih sultana, vojskovođa, vezira, kalifa i paša, najviše me zanima Ahmed III, onaj koji se nije toliko proslavio u ratovanju, koliko po tome što je sadio tulipane i osigurao višegodišnje razdoblje mira.
Naravno da sam se odmah sjetila tvog cara humanista i ljubavnika, među vojskovođama i luđacima rimskog imperija, i toga kako si, kao mlada žena putovala, osim kroz vrijeme, po cijelom svijetu i istraživala, tražila Zenona, Hadrijana ili proučavala gravire Venecije, Rima…
Ti si znala ispovjediti filozofe i careve, dati im glas usamljenog čovjeka. Sve je to vodilo prema lekciji koju si mi dala usput kroz jednostavnu rečenicu u kojoj kažeš da si se kao spisateljica uvijek odmicala dalje od sebe u svom pisanju, da bi tekst oslobođen od autora - ali i autor od sebe, koliko je to moguće - slobodnije disao, jer ionako će htio ili ne htio dovoljno pisca i njegove sudbine ostati u tekstu.
Svejedno što gotovo uvijek pišem iz prezenta, s lica mjesta, od tebe sam naučila tu bitnu, a zgodnu stvar: mogu biti svatko i svatko može biti ja, mogu izmisliti sebe, drugog, jezik i(li) svijet. To je čarolija i ljepota ove igre, pisanja kao i čitanja, jer jednog bez drugog (kao da) nema.
S divljenjem,
O.
Čovječe, Roberto,
pitaš me kakvim mi se čini taj Istanbul? Pa opisat ću ti ga, koliko umijem, na tvoj način, onako kako ste ti i Julio opisivali Paris, Buenos Aires, Ciudad de México; vi koji ste znali da se roman može otpjevati. Evo, molim te, pokušaj zatvoriti oči i čut ćeš grad: ujutro to je tihi saksofon s terase obližnjeg bara, ovdje gore na najvišem katu; galebovi, druge ptice, i čest zvuk brodske trube sa Zlatnog roga, ulični radovi, povremeno fragmenti razgovora sa stubišta, tuđi jezik.
Nadljudski glas s minareta prati grupni mrmor iz džamije, a kasnije jave se vrišteći, sa sokaka, sitne mačke, izbliza umiljate i malenih glava, pa istočnjački ritmovi, pjevačica tužnog glasa, prodavači ribe i začina, sakupljači starudija, performeri s instrumentima kojima ne znam nazive. Na ulici Isikal jedan starac pjeva i umire, unuk mu pridržava mikrofon. Ne čujem zvono tramvaja i neki mladić s velikim bijelim zubima, skoro dijete, povlači me s tračnica. Njegovi prijatelji se veselo smiju kad kažem: spasio si mi život.
Taksisti, konobari i trgovci iskaču iz svojih kutija: bujrum, nude sve za nekoliko lira: lejd, lejdi, skinite naočale lejdi, da vam vidim oči.
Ljudi i psi i automobili, buka navijača. I srce puno krvi koje nabija u ušima, uho koje trepće kao oko: grad je DJ i ima barem 50 milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima, na mesarskim pultovima, na trgovačkim pultovima, na svetim pultovima i barem 50 milijuna ljudskih, psećih, mačjih, gumenih nogu, nogu koje plešu ko da im gori pod stopalima i šapama, kao da se tlo izmiče, kao da sve to izmiče razumu.
Toliko zasad, prekidam prijenos, jer svrbe me tabani, svrdlaju me crvi, čekaju nove ulice, to znaš uostalom… Tvoja u skitnji i u poeziji, u svemu prekomjernom,
O.