Meik Wiking, formalnim obrazovanjem politolog, nekad je radio u danskom Ministarstvu vanjskih poslova, potom bio na čelu uspješnog međunarodnog think tanka. Odlučio je, ima tome šest-sedam godina, dati otkaz. Unatoč plaći koja je, kaže, bila vrlo visoka i radnim uvjetima koji nisu bili loši, zaključio je da se isplati ostaviti to sve iza sebe i u životu se baviti - srećom. I to znanstveno, kao fenomenom.
Wiking je, nije nebitno za ovu priču, Danac. Kao Danac on si je naoko možda i čudnovat otkaz, iz raznih razloga, mogao priuštiti. Njegov poslovni plan nije bio bez osnova. Danas je izvršni direktor Instituta za istraživanje sreće u Kopenhagenu i jedan od, kažu, globalnih eksperata za sreću. Od 2012., otkad UN radi godišnja globalna istraživanja zadovoljstvom života, Danska je pet puta bila na samom vrhu popisa država gdje su ljudi najsretniji, životom najzadovoljniji.
Što je bitno za sreću
“Palo mi je na pamet da bi, konačno, netko u Danskoj trebao početi istraživati fenomen sreće, kad smo uporno tako visoko na ljestvici zadovoljstva životom. Za dva mjeseca dao sam otkaz i počeo istraživati što nas to čini sretnima”, kaže Wiking.
Danas je iza njega nekoliko objavljenih knjiga, savjetuje vlade i organizacije na raznim kontinentima, cijeli svijet zanima čuti zašto su Danci, gore na mračnom, istina bogatom sjeveru, tako sretni i što mi u vlastitom dvorištu možemo mijenjati ne bismo li bili zadovoljniji. Među ostalim, savjetovao je i Ministarstvo sreće Ujedinjenih Arapskih Emirata, zemlje koja nije ni blizu vrhu UN-ove liste zadovoljstva životom, ali koja ima velike ambicije - žele do 2021. biti među prvih pet. Zovu ga često i iz Južne Koreje, bogate države koja ima jednu od najvećih stopa suicida na svijetu.
Što je bitno za sreću? O tome govori i Wikingova knjiga “Lykke” (danski “sreća”), koja je prije nekoliko dana izdana i u nas (Mozaik knjiga).
Sreća je, jasno, subjektivan osjećaj. Ovisi o životnim okolnostima, ali i o našoj osobnosti, strukturi ličnosti, o tome kako gledamo na stvari u vlastitom životu. Ipak, neke varijable bitne za sreću itekako su mjerljive. Sreću povećava zajedništvo i osjećaj pripadnosti, povezanost s ljudima, na sreću utječe i novac, zdravlje, sloboda, povjerenje koje osjećate prema ljudima i institucijama.
Upitan koliko je on osobno sretan, Wiking za sebe kaže da je životom zadovoljan, a da je, istražujući sreću, naučio da su za sreću silno važni međuljudski odnosi. “I to je ono na što u svom životu stavljam prioritet. Tako sam, recimo, ne bih li češće viđao prijatelje, pokrenuo da zajedno kuhamo. Svatko donese ponešto od namirnica i onda skupa nešto skuhamo. Svaki put imamo neku ‘temu’, bilo da kuhamo meksičku hranu, ili nešto s patkom, s kobasicama...”
Najsretnije zemlje povezuje osjećaj zajedništva i potpore, to da se njihovi stanovnici mogu osloniti na nekoga u slučaju nužde, što može, kažu istraživanja, čak 95% Danaca. Ondje, naime, sve više obitelji živi u naseljima u kojima je njihova kuća dio zajednice povezane dvorištem i zajedničkim objektom, gdje se ljudi dobro poznaju i mnoge stvari rade skupa. Takav život počiva na dobrom spoju privatnosti i zajedništva - zajednički vrt, velika kuhinja i blagovaonica. Obitelji žive odvojeno, ali dio vremena provode zajedno, a takav život ponajviše odgovara ljudima s malom djecom i umirovljenicima. Stariji ljudi koji tako žive osjećaju se sigurno i ne pate od usamljenosti.
Za njihovu je sreću, nesumnjivo, bitna jaka i socijalna država. Činjenica da djeca mogu studirati bez obzira na to koliko im roditelji zarađuju te će im, i u slučaju najgore dijagnoze, liječenje biti dostupno i besplatno, nesumnjivo doprinosi zadovoljstvu.
Svjetlost svijeća
Prosječan prihod u Danskoj je, piše u knjizi Wiking, oko 39.000 eura godišnje, a porezi su tamo među najvišima na svijetu. Oni koji zarađuju više od 61.500 eura godišnje plaćaju porez po stopi od 52%. Ali 90% Danaca kaže da im to uopće ne smeta, jer - sreću ne čini to da imate bolji automobil nego saznanje da će svi do kojih vam je stalo u slučaju nužde biti zbrinuti, dobiti potrebnu im pomoć. “Mi ne plaćamo porez, mi kupujemo kvalitetu života. I ulažemo u zajednicu”, objašnjava Wiking.
Ondje nije popularno ni raditi prekovremeno. “Danski uredi su poput mrtvačnica nakon 17 sati. Ako pak radite vikendom, Danci će zaključiti da ste skrenuli ili da radite na nekom tajnom projektu”, Wiking naglašava da je slobodno vrijeme u Danskoj zona u koju se ne dira, a svi zaposleni imaju minimalno pet tjedana godišnjeg odmora. Mnogi, a i Wiking, savršenim poslijepodnevima drže ona provedena uz knjigu, čitajući na deki u sjeni stabala. Biblioterapija ima smisla, dokazano je da kvalitetna književnost poboljšava sposobnost registriranja i čitanja tuđih emocija.
Fizička aktivnost, ispitivanja kažu, pojačava osjećaj zadovoljstva pa tako 63% ljudi u Kopenhagenu na posao putuje biciklom. Na jedno je Silvestrovo, sjeća se Wiking, vozio bicikl - u smokingu.
Ipak, nije sve idilično, nešto je i trulo u državi Danskoj. Primjerice, od 28 zemalja članica OESS-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i sigurnost) Danska je na sedmom mjestu po upotrebi antidepresiva. “To samo znači da je Dancima koji boluju od depresije liječenje dostupno. Pitanje je jesu li lijekovi prikladna terapija, ali je pozitivno da živimo u društvu gdje je liječenje psihičkih bolesti moguće i svima dostupno, u kojem se stigma koja prati psihičke bolesti dovoljno smanjila da se oboljeli usude potražiti liječenje”, smatra Wiking.
Hygge je danska riječ kojom opisuju ugodu i zajedništvo, provođenje vremena s obitelji, kod kuće, uz svjetlost svijeća i igranje društvenih igara; hygge i sve što iza toga stoji teško da zvuči kao znanstveni koncept, ali Wiking tvrdi da to jest bitan dio danske sreće.
Danci su uglavnom potomci Vikinga, pa je, kaže Wiking, razumljivo da uživaju gledajući kako nešto gori. Hrana i vatra okupljaju ljude. To mu je, kaže Wiking, rekao iznenađeni kanadski novinar koji je, nakon što mu je objasnio danski ritual svijeće, svijeću za stolom počeo paliti u vlastitoj obitelji. Zaključio je da se njegova tri sina više ne natrpavaju hranom, da ih ta svjetlost čini opuštenijima, pričljivijima, da su odjednom, nakon nekoliko večeri uz svijeću, počeli opuštenije razgovarati s roditeljima. Ponekad je, kaže, dovoljno tek zapaliti svijeću da bi se za stolom stvorio drugačiji ugođaj, pojačao osjećaj zajedništva i naposljetku, sreće..