StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Opet lako odbacujemo realnost: maske se ne nose kao da korone nije ni bilo, prijete strože mjere

Lako bi nam se moglo dogoditi da uskoro opet svi završimo pod mnogo strožim mjerama
 Matija Djanjesic/Cropix

Čitam ovih dana ponovno dramsku tetralogiju pisca i glazbenika Mate Matišića (r. 1965.) "Moji tužni monstrumi" - dosad, rekao bih, najambiciozniji njegov rad. Četiri ujedno samodostatne i međusobno uvezane jednočinke, "Gledaj me u oči", "Mi tu", "Autogram za Milicu" i "Kolumna mrtvog djeteta", bit će praizvedene predstojeće sezone u zagrebačkom kazalištu Gavella.

Protagonist, glavni lik, u sve četiri jest Mate, dramski pisac i glazbenik. Pirandellovo jest nasljeđe takvo poigravanje identitetom pisca, glumca te lika koji se ima tumačiti. Inspirira danas mnoge, pogotovo bolje i pogotovo mediteranske pisce, među kojima je i Matišić. Podloženo je i u njegovu prethodnu radu, trilogiji "Ljudi od voska", gdje se prvi put razvija lik koji je ujedno pisac djela. Matišić jest u zagrebačkom HNK u praizvedbi i glumio "samoga sebe", kako je onomad Gavella glumio "samoga sebe" kao redatelja u vlastitoj inscenaciji Pirandellova slavnog komada "Šest lica traži autora".

Poigravanje identitetom ovdje teče kao sumorna indikacija piščeva dubokog pesimizma naspram ljudske prirode i društvenih odnosa što ih pojedinci grade. Taj pesimizam u "Ljudima od voska" bijaše još potisnut, a ovdje je, rekao bih, oslobođen većine stega.

Nazvao sam bio Matu Matišića kad je epidemijski prvi val tek bio pristigao, poslije zagrebačkog potresa. Moja je teza bila da će se ljudi za dulje vrijeme opametiti, a njegova je bila da naš čovjek začas sve zaboravi, i dobro i loše, takav nam je mentalitet.
Mate je bio u pravu. Čim je pandemija neposredno prestala prijetiti našem kraju, kolektivno smo se stali ponašati kao da je i nije bilo te kao da se više nikad neće vratiti.

Pouzdano danas znamo da bismo opetovano širenje virusa mogli ključno ograničiti nošenjem maski u svim zatvorenim prostorima, pa i na otvorenom, pranjem ruku, držanjem distance te izbjegavanjem nepotrebnih fizičkih kontakata u socijalnom okruženju poput rukovanja ili ljubljenja. Ne bi nam bile više potrebne ni karantena ni obustava svih aktivnosti. Međutim, mi radije sad, valjda da se odmorimo od prošlih restrikcija, opet lako odbacujemo realnost, maske se ne nose, ljudi se grle, nadvikuju u prenatrpanim autobusima, svagdje se slavi, mljacka, prska, prepričava i mudruje.

Lako bi nam se stoga moglo dogoditi da uskoro opet svi završimo pod mnogo strožim mjerama nego li ih je bilo razumno očekivati u slučaju drugoga vala epidemijskog.

Možda upravo zato i Matina tužna, pa i šokantna storija, koja krši tabue ne jedino malograđanske, nego li i građanske, gdje se javljaju likovi djecoubojica, ne doživi praizvedbu, jer ćemo i kazališta opet zatvoriti. Radnju zato ne želim prepričavati, osim što ću kazati da se jednočinke poigravaju našim mentalitetom, okrutnošću, glupošću i narcizmom, upravo onim pojavama kojima ćemo eto najlakše unedogled odgađati praizvedbu ne jedino ovoga djela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. lipanj 2020 14:15