Rijetko pišem o domaćim autorima. No, nešto povezuje Borivoja Radakovića, o čijem sam romanu pisao nedavno (“Hoćemo li sutra u kino”), i Vladimira Stojsavljevića, čiji je roman “Opijum za narod” preda mnom.
Povezuje ih nešto više od činjenice da obojicu pisaca znam pola stoljeća, od fakulteta i od prvih radova u omladinskoj štampi. Stojsavljević uzima, baš kao Radaković, za dionicu romaneskne cjeline istospolne ljubavne odnose.
U socijalizmu “pederi” i “Židovi” bili su braća, gotovo sekta. Antisemitizam se srodio s rodnim predrasudama. Teorija urote prišivala im se gotovo kao unutrašnjim neprijateljima. Oni su u potaji “vladali” društvom iz svojih “mračnih” seksualnih ili biblijskih pobuda, kvarili djecu. Nije nimalo čudno to što se jedan od prvih istupa homoseksualaca u hrvatskoj književnosti dogodio u Belanovu romanu “Obrasci mržnje” (1964). Šćetinec je bio izravno povezan s NDH-aškim obavještajnim šnajderajem.
Daleko je od toga “Opijum za narod”. Fotografija poplavljene Savske, s naslovnice signalizira vrijeme radnje: 1964. U žiži je skupina učenika “oko” Maksimirske i Zajčeve, koji pohađaju osmi razred iste škole. Sanjaju o budućem studiju i zanimanju, o prvoj ljubavi, većinom “normalnoj”, pored spomenute, istospolne koju ne znajući proživljava glavni junak.
Velimir potječe iz oficirske obitelji, njegovi su roditelji sudjelovali, ovako ili onako, u narodnooslobodilačkom ratu. Živi s dvije sestre (Anica Pupa i Tajana) i s roditeljima (Milica i Mile). Otac spava s upola mlađom curom (Jana), koja se baš zbog toga sprijateljuje s Velimirom. Za nju majka zna, nevjera je dio bračnih dana, kao i šah-partije sa susjedima. Još je na djelu ideja: obitelj je važnija od prolaznog seksa. Sestre se zaljubljuju u dečke, Velimir ima, isto tako ljubimicu, Lejlu. No, zapravo mu se sviđa frend iz razreda, Klas.
Zahvaljujući mladim protagonistima, kojima roditeljske bračne nevjere i izlasci iz Partije idu kroz jedno uho ‘nutra a drugo van, Stojsavljević kreira vlastitu, vjerodostojnu kulturalnu panoramu 60-ih prošlog stoljeća.
Podsjetila me na nedavno preminulu Irenu Lukšić. U njoj se pojavljuju slavni i poznati, od Rhetta Butlera, Godarda, do Mani Gotovac. Pisac nas podsjeća na prve kazališne predstave i matineje u HNK, koje smo vidjeli zahvaljujući Muzičkoj omladini. Važno mjesto u tom umjetničkom odgoju mladih - nazivao se: estetskim - daje Kinoklubu Zagreb i njegovim predavačima iz stvarnosti: Tomislavu Gotovcu, Vladimiru Peteku i Milanu Šamecu, filmskom producentu.
Zagreb ovako verističku književnu posvetu odavno nije dobio, pravi puzzle zaboravljene autentičnosti. Romanopisac umije, pritom, upotrijebiti, isto tako zaboravljeni jezik, preciznije leksik. Ne znam kada sam zadnji put pročitao: “bena”, da ne nabrajam ostale riječi.
Pored brojnih slavnih, već zbog svoje romaneskne ponornice, Stojsavljević spominje baletnog velikana Miljenka Vikića. Njime se plaše djeca; on je predodžba gay-umjetnika, strašilo socijalističke pedagogije. S time se vraćam priči s početka, o jednom razrednom prijateljstvu. I pitanju: smije li prerasti u emocionalnu naklonost, da ne velim ljubav.
Oprezna prisnost Velimira i Klasa pospremljena je u vreću u prvoj trećini romana, da bi čekala na prirodnu nepogodu i eksplodirala, baš kao da joj i sama pripada. Funkcionira poput onog pištolja na pozornici, koji mora puknuti, ovako ili onako. Ovdje je to zloglasna poplava. Zagreb bi pretrpio mnogo veću štetu da mu nisu pomagali vojnici i oficiri JNA, a među njima Velimirov otac, Mile iz Popine.
Ono što je započeto u 9. poglavlju “Opijuma za narod”, čekalo je do 40., završnog, da bi bilo dorečeno. Predugo. Evo kako je počelo. Klas je nešto šapnuo Velimiru na uho, a on je izašao iz razreda. Počinje “udisati zrak” na školskom igralištu: “Užasno mu je neugodno kad se uzbudi u razredu. Zapuhnula ga je neka vrelina i naprosto mu se digao. Što bi rekla Vegarica da mu vidi ustanak u gaćama i... a zašto mu se digao mora se sad sjetiti. Da, toplina Klasovog daha na uhu dok mu je šaptao.”
Ovaj unutrašnji monolog tražio je od Stojsavljevića nastavak. I došao je 160-ak stranica dalje. Ali, ipak jest. Grad je pod vodom, osmaši dežuraju u školi; učionice su pretvorene u spavaonice. “Velimira i Klasa dopada noć s petka na subotu.” Čini mi se da jedan opis vrijedi za obojicu: “Klas osjeća kako njegova žudnja počiva na jastuku nemoći. Ne odbijanja, nije ga Velimir ni mogao odbiti kada mu se on nije očitovao.”
Poslije dežurstva, frendovi idu pogledati poplavu, padaju u onu smrdljivu vodu punu fekalija i mrtvih štakora. Na povratku, odlaze Klasovoj teti i kod nje se operu: “U kupaonici, u kadi, Velimir i Klas stoje jedan nasuprot drugoga. Klas se ohrabri. Uhvati dlanom Velimirova muda. Velimirovo uznemireno disanje, kojim kao da pita za pristanak da vodi njegove usne do Klasovih usana. Odjednom više ništa ne postoji osim njihovih tijela.”
Poslije nekoliko kraćih paragrafa roman “Opijum za narod” završava: “Ovi koji još spavaju nikada neće znati da je jutros bilo sunca!”. Bilo ga je, ali premalo. Ili možda Stojsavljević, tako obećava nastavak povijesti ove dvojice dječaka.