Mnogi se kulturnjaci opraštaju s Andreom Zlatar preko društvenih mreža, među njima je i redatelj Ivica Buljan. Naš je poznati redatelj napisao: "Danas sam saznao da je preminula Andrea Zlatar. Posljednjih nekoliko godina povremeno sam joj slao poruke, na Facebook i na WhatsApp, i nijedna nije dobila odgovor. Sada ih čitam kao pisma bez adrese, kao lacanovsku rečenicu da pismo uvijek stiže na odredište, samo ne onako kako smo zamišljali. Stiglo je danas, kao tišina koja je godinama govorila umjesto nje. Svi smo znali da je dugo bolesna, da se povukla, da se ne javlja. A mi smo, u ubrzanju vremena i u kaosu koji je postao naša svakodnevna klima, tu odsutnost prihvatili kao svršenu činjenicu, kao da se odsutnost može arhivirati. Za sve nas koji smo je poznavali, Andrea je ostala zauvijek mlada. To je ona Andrea, najmarljivija među vrijednima, urednica kulture na 101-ici u vrijeme kad je radio bio prostor slobode, a ne format. Gotovo odmah nakon faksa postala je asistentica na našoj komparativnoj književnosti. Najmlađa među velikanima. Bila je medijevalistica i rana čitateljica autofikcijske proze, dakle netko tko je znao da se srednjovjekovna ispovijest i suvremeno pisanje dodiruju u istoj pukotini subjekta. Sveti Augustin i Proust. Strogost znanstvenice i djevojačka blagost zaljubljenice. Bila je erudit neizmjernih razmjera, ali njezina erudicija nije bila oklop, nego oblik velikodušnosti.
S urednicom Andreom sam onih kasnih osamdesetih dijelio stranice Novog Prologa, revije za dramsku umjetnost. Bile su to posljednje godine jednog kazališnog mišljenja koje je vjerovalo da scena nije ukras društva, nego mjesto njegove istine, i u kojem se o Artaudu, Grotowskom i Brooku raspravljalo kao o vlastitoj sudbini.
Onda je ušla u politiku. Bilo je to vrijeme kad smo još gramscijevski vjerovali da se hegemonija može osvojiti iznutra, da institucije mogu postati prostor emancipacije i da je drugačija kvaliteta intelektualnog života o kojoj smo sanjali moguća. Andrea je prihvatila rizik i došla u resor kulture, najprije u Gradu, zatim u Ministarstvu. Napravila je mnogo kapilarnih promjena, onih tihih koje se ne vide u naslovima nego u krvotoku jedne scene i koje djeluju i danas.
Iz moje vrlo osobne perspektive, promijenila je štošta. Bez njezine volje, pojačane Violićevim besmrtnim sarkazmom s pokrićem, makar posredno, kad su ohrabrili Dubravku Vrgoč da treba postati intendantica, nikad ne bih postao ravnatelj Drame HNK-a. Prije toga, bez njezina strastvenog zalaganja ne bi se utemeljili ni Festival svjetskog kazališta ni Zagreb Film Festival. U istom desetljeću nastao je i „Zarez”, dvotjednik za kulturu, fantastičan časopis čiji je nestanak ostavio stravičnu prazninu. Prestala je proizvodnja intelektualne misli i kritičke refleksije te nastala je tišina u kojoj je elitni medij ugušen tiho, bolno.
Andrea je očito „nestala” već godinama unatrag. Možda je to bio njezin način odlaska, bataillevski, bez spektakla, kao dar koji ne traži povrat. Ali ovo je tužna prilika da joj uzvratim svu ljubav za onu ljubav koju je ona nama darovala, i svakome osobno i nama kao zajednici.
Pronašao sam fotografiju s premijere „Adio, kauboju” na Splitskom ljetu. Za koju je opet jako zaslužna. Na njoj Andrea uručuje cvijeće Dari Vukić, velikoj glumici hrvatskog kazališta koja je, kao i ona, velika, a uvijek stajala na rubu. Volio bih misliti, barem u svom imaginariju, tom jedinom kazalištu koje nam nitko ne može zatvoriti, da se danas negdje susreću ove dvije divne žene: Andrea i Dara".
Katarina Luketić, književna kritičarka i urednica, je napisala: "Zarez - prvi broj 19.2.1999. Radili smo ga skupa, nas petnaestak odmetnica i odmetnika iz Matice i Vijenca, okupljala si ljude, vodila, puno smo se smijali i bili hrabri. Bilo je to politički nevino vrijeme i za tebe i za nas. Adio, draga Andrea, hvala ti".
Književna kritičarka i urednica Marija Ott Franolić oprostila se sa sljedećim riječima: Umrla je Andrea Zlatar. Jako sam joj zahvalna i puno joj dugujem. Naučila me misliti i hvatati nijanse - u životu i literaturi. Da nije bilo njezine beskrajne podrške i velikog entuzijazma za tu temu, nikad ne bih doktorirala na ženskim dnevnicima i ženskoj svakodnevici onako kako sam željela. Ostavila nam je divne knjige, treba ih čitati. Proučavati. Predavati. Ponovno tiskati. Pisati o njima. Sve, samo ih ne zaboraviti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....