Sretni kraljević junak je najtužnije priče među svim onim tužnim pričama uz koje smo mogli odrasti. Dok je bio živ, piše Oscar Wilde, Kraljević je bio sretan i voljen. A onda mu je podignut kip na gradskome trgu. On gore stoji na postamentu, vidi grad, sve ljude koji oko njega žive, sve ono što mu je ranije promicalo i što ga se samim tim nije ticalo. Bajka započinje one jeseni kada Lastavić ne odleti s drugim lastavicama na jug, jer ga je zadržalo to što se zaljubio. I tako zaljubljen jedne je noći zaspao Kraljeviću pod nogama. I usred noći pljus, pa još jednom pljus i pljus. Nešto mu kapa po glavi, a nije kiša. Diže se Lastavić da vidi što je, kad ono, kip plače. Kaže da upravo gleda siromašnu švelju kako šije raskošnu haljinu za neku bogatu damu, a na postelji joj boluje sin. Pa zamoli Lastavića da uzme rubin s njegova mača, i odnese ga švelji.
To je početak bajke, nastavak je predvidljiv. Sretni Kraljević, optočen zlatnim listićima i dragim kamenjem, iz dana u dan je tratio svoje bogatstvo i svoju ljepotu, e da bi pomogao nesreću koja mu je bila pred očima. A dobri Lastavić je, što će drugo, raznosio blago po gradu, ne vodeći računa o tome da je sve hladnije i sve jesenije, i da propušta posljednje prilike da ode za svojima na jug.
Ptić se na kraju smrze od dobrote, a Sretni kraljević osta ružan i pust, bez sveg onog razdanog zlata i dragulja. Gradski oci kad ga vidješe takvog narediše da se to ruglo sklanja s trga. Istopili su ga u livnici kao sekundarnu sirovinu, samo su njegovo neupotrebljivo olovno srce bacili na smetlište. Samo se olovno srce našlo uz mrtvu lastavicu. (Evo, opet mi se plače, čim na to pomislim, iako mi knjiga Oscara Wildea nije pri ruci…)
Sretni kraljević je priča o tome što se sve čovjeku nađe pred očima ako ne može skloniti pogled, ako je kip. Što nam se, recimo, nađe pred očima dok na televizijskom ekranu gledamo svu nesreću svijeta. Grad je pred očima Sretnog kraljevića kao na televizijskom ekranu. On gleda i ne prestaje plakati.
U vrijeme Oscara Wildea televizija nije postojala ni kao zamisao u mašti. Ali je Bog još bio toliko živ da se u dječjoj bajci razlika između života i smrti mogla svesti na razliku između pokreta i zaustavljanja. Mrtvi vide isto što i živi, samo što ne mogu skloniti pogled. I nemaju se razloga baviti sami sobom, jer više nisu živi, pa se onda bave drugima, bave se tuđom patnjom. A onaj tko je za života bio dobar, kao što je Sretni kraljević bio dobar, taj će i mrtav biti dobar, pa će se napatiti patnjom drugih.
Gledajući tuđe nevolje na televiziji, ljudi obično oguglaju, naviknu se lako na smrt i patnju. I onda im bude sasvim svejedno. U vrijeme Oscara Wildea to je, još uvijek, bilo nešto nepoznato i nezamislivo. Kako bi dobar čovjek mogao postati ravnodušan prema patnji? Lako, nakon što mu patnja postane životna kulisa.
A možda Sretni kraljević nije mogao oguglati na patnje svojih sugrađana upravo zato što mu je srce bilo od olova, bio je zaustavljen, mrtav, a u mrtvome se ništa ne može promijeniti. Mrtvi nam ne mogu oprostiti, mrtvi ne mogu oguglati. Ali, eto, mogu plakati.
A Lastavić? Čineći dobro, zakasnio je u život. Kako se nositi s njegovim stradanjem? Nikako, brate, baš nikako. Kada bi se kuća ispraznila, a ja ostao sam, uzimao bih, još kao desetogodišnjak, Wildeova “Sretnog kraljevića” da se po tko zna koji put mogu na smrt isplakati.