U 75. godini života u Splitu je preminuo Bože V. Žigo, književnik, književni kritičar, novinar te jedan od najistaknutijih hrvatskih novinskih urednika. Svestran i produktivan, Žigo će ponajprije ostati upamćen kao osnivač i urednik Foruma, kulturnog podlistka Slobodne Dalmacije koji je u u njegovu periodu, tijekom 80-ih, bio najutjecajniji i najcjenjeniji prilog takve vrste u Jugoslaviji.
Bože V. Žigo rođen je 1946. u Lučanima kod Sinja. Studirao je u Zagrebu komparativnu književnost i francuski jezik te počeo objavljivati u tadašnjim kulturnim i omladinskim tjednicima, Studentskom listu i Telegramu. Piše ponajprije književnu kritiku. Kao kritičar prati i podržava sebi generacijski bliski krug tzv. fantastičara (Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Irfan Horozović, Stjepan Čuić…). U to doba objavit će i svoju prvu i jedinu knjigu fikcijske proze, "Čovjek iz Babilona" - već se po naslovu vidi jasna borhesovska inspiracija, svojstvena toj generaciji.
Nakon 1971. Žigo se pred političkom čistkom povlači iz Zagreba u Split i zapošljava u sistemu Slobodne Dalmacije koja tad tek prerasta od neambiciozne lokalne novine u veliki list sa svejugoslavenskim pretenzijama. U tom periodu Žigo puno piše reportaže. Tadašnja Slobodna je potaknuta Smojinom popularnošću ustoličila reportažu kao centralni žanr, a u generaciji koja je iskoristila taj prostor najzapaženiji su reporteri bili Momčilo Popadić i Žigo. Dio tih tekstova Žigo će ukoričiti u knjizi "Janus u predgrađu". U tom periodu Žigo će posredno utjecati i na hrvatsku strip kulturu. Kao jednog od obrazovanijih u redakciji, šefovi su mu dali da uređuje strip-izdanja Slobodne Dalmacije. Kako je bio frankofon, Žigo je tu produkciju uvelike otvorio prema francusko-belgijskoj školi stripa.
Ipak, vjerojatno ključni doprinos Bože Žige hrvatskom novinarstvu bit će kulturni prilog Forum. Žigo od urednika tad ambicioznog, narastajućeg dnevnika dobiva priliku da uređuje osmostranični kulturni prilog koji će izlaziti ne baš tiražnim danom (utorak). Žigo se čvrsto opredijelio da će u jednom provincijskom gradu napraviti nešto što neće baš ni mrvu biti provincijsko (što je u Splitu, nažalost, često bio manjinski stav). To je i uspio. Ustalio je prilog koji je u 80-ima i ranim 90-ima bio vjerojatno najjači takav u SFR Jugoslaviji. U Žiginom Forumu objavljuju istaknuti autori iz Zagreba (Branimir Donat, Igor Mandić, Pavao Pavličić, Dalibor Cvitan, Petar Brečić) te iz Beograda (Branislav Milošević, Milan Vlajičić).
Žigo, međutim, ne zapostavlja lokalne snage. Upravo će se kroz njegov podlistak Frane Gotovac formirati kao najvažniji dalmatinski arhitektonski kritičar (koji bi nam danas tako trebao!). Antatolij Kudrjavcev i Forumu duguje ugled najvažnijeg kazališnog kritičara 80-ih. Profesor Ivo Babić u Forumu objavljuje tekstove o dalmatinskoj devastaciji prostora i postaje preko njih svojevrsni partibrejker, meverik kunsthistoričke struke. Profesor Nikola Visković piše serije tekstova o ekološkoj antropologiji koji sa svojom zelenom, bioetičkom pozicijom izgledaju kao da su nastali trideset godina kasnije.
U Forumu se vode duge i kvalitetne polemike o urbanizmu, konzervaciji, kazalištu, filmu… U tom će prilogu niz autora objaviti prve tekstove. Među njih, ako mi je dopušteno prvo lice, spadam i ja. Na Silvestrovo 1989. u tom sam prilogu objavio tekst o "Anđelu uništenja" Ernesta Sabata čime počinje moja 32 godine duga novinarska karijera. U tom sam prilogu objavio prvi tekst, a koncem 90-ih imao sam čast i naslijediti Žigu u njegovu uređivanju.
Krhka zdravlja, Bože V. Žigo se iz novinarskog žrvnja povukao relativno rano i prestao objavljivati. Živio je mirno u Rogoznici i postupno iščezao iz kulturnih i medijskih kuloara. Pao je u nepravedni zaborav, iz kojeg ga je vratila nevesela, posljednja vijest - vijest o njegovoj smrti.