"Želja mi je ostvariti atmosferu nekadašnjih književnih salona gdje se uz predavanje o književnosti pijucka vino i jedu slatkiši, a ni ono nikada ne bude monolitno, već se pretvori u razgovor o raznim, svima bliskim temama", govori Milana Vuković Runjić o svom novom projektu, književnom salonu "Ljepota slova" koji se održava svakog drugog petka na galeriji knjižare "Vuković&Runjić" u Teslinoj 16.
Razgovaramo uoči još jednog Salona, koji se održava ovog petka u 18 sati, a teme će biti "pravi divovi starije hrvatske književnosti - Marin Držić i Ivan Gundulić i posve drukčiji karakteri", kaže Milana Vuković Runjić. "Jedan je od njih, onaj mlađi, bio čuvar i hvalitelj dubrovačke aristokracije, a drugi, stariji, buntovnik i kritičar."
Za ovu spisateljicu održavanje ovakvih salona nije neka novost.
"Dobrih desetak godina vodila sam razne tribine, radionice kreativnog pisanja, zvala popularne i omiljene književnike u goste, kraće vrijeme bio je tu i književni kino-klub, gdje smo projicirali filmove snimane po književnim djelima. Prilično živa scena, na koju su neki dolazili sezonalno, a neki iz godine u godinu, svatko prema vlastitom raspoloženju i znatiželji. Nakon nekoliko godina pauze, vraćam se onome što me veseli, a vjerujem i moje prijatelje i polaznike salona."
Salon se nekoć zvao "Klub kreativnih žena i muškaraca", premda je, kaže Milana Vuković Runjić, uvijek bilo više žena nego muškaraca. Ovo novo okupljanje trebalo je stoga biti samo za žene, no ispalo je da dolaze i muškarci. Posvećeno je starijoj hrvatskoj književnosti - do preporoda, a do sada je održala tri susreta.
Na salonima ne očekuje, kaže, preveliku gužvu, nego baš onoliko ljudi da svima bude ugodno - možda dvadesetak, premda ih je znalo biti i pedesetak.
"Do sada se razgovaralo o najranijoj hrvatskoj poeziji, onoj iz ‘spomenara‘ mladog dubrovačkoga plemića Nikše Ranjine, uspoređivali smo je sa suvremenom poezijom, potom se pričalo o hrvatskim humanistima koji su u jeku renesanse smatrali da se i dalje treba pisati na latinskom, zatim o književnim velikanima - Zoraniću i Maruliću. O književnim djelima nemoguće je govoriti bez okolnosti njihova nastanka, opisa više nego burne naše povijesti, turskih prodora u srce Europe... književnost, čak i kad je nastajala u rustikalnim vilama na osami, htjela ili ne, uronjena je u stvarnost, u trenutak koji je posebno zadovoljstvo iščitati nakon toliko stotina godina."
Neki su sudionici, priča Milana Vuković Runjić, stalni, "pamte naša okupljanja još otprije, dok su se neki tek sad priključili. Jedini je uvjet bivanja u salonu da vas zanima tema o kojoj je riječ, da se osjećate opušteno i ugodno slušajući priču koja se tog dana nudi - pridodajući joj, po želji, neki vlastiti dio. Mislim da neki hedonistički duh lebdi nad galerijom knjižare svaki put kad se u njoj okupimo na Ljepoti slova, jer ideja je prije svega užitak u tekstu, kako bi rekao Barthes, a ne neko školničko, monotono pripovijedanje."
No zašto stara književnost, a ne recimo neki suvremeni pisci? I kako tu ne baš popularnu literaturu približiti današnjim čitateljima?
"Stara književnost je izazov, tim više što mnogi priznaju kako im je teško čitati je, uživati u njoj. Mislim da smo zaboravili na onu poznatu definiciju novih pisaca kao ‘patuljaka koji stoje na leđima divova‘. Književnicima, kao i čitateljima nije na odmet upoznati književnu tradiciju iz koje smo svi potekli, a koja je živa, nježna, topla i nešto nam govori čim joj ‘napipamo puls‘. Hektorovićev trodnevni ribolov, njegovo ‘ribanje‘ nije samo neki prastari zapis koji bi trebao počivati u arhivu, već nešto što se uvijek iznova može čitati ako volite ribu, more, mjesečinu, ako poštujete one koji su vam prethodili, a uživali u istim stvarima poput vas. Pa je tako cilj Hektorovićevog ribarskog izleta bio otok Šolta, ‘mjesto Marulićeve Muze‘, mjesto na koje se Hektorovićev veliki prethodnik, Splićanin Marko Marulić povlačio kako bi pisao i razmišljao."
Teme ovih svojih salona Milana Vuković Runjić bira, kaže uvijek po nadahnuću: misao-vodilja uvijek su joj, kako tumači, književno-povijesne ili književno-teoretske teme, želja da ih što više približi polaznicima salona, ali da pritom ne podilazi masovnim ukusima. "Nije bitno što je cijela Gutenbergova galaksija, bogata knjigama, citatima, bibliotekama, na zalazu, sve dok i dalje ima ljudi koji vole knjigu."
U Hrvatskoj su, slaže se, porazne statistike čitanja, no tako je posvuda. Ili, zapravo nije. "Jer zakon velikih brojeva ne mora biti jedini zakon. Ako većina ne čita ništa, mora li to nama biti neka presudna poruka? Čitanje više nije masovna pojava, od te se činjenice ne moramo skrivati, ali to ne znači da čitati knjige nije jednako važno i vrijedno kao i nekoć te da one koji ih i dalje čitaju knjiga ne obogaćuje iznutra na poseban način, poput dragocjene lampice u tunelu. U njima i dalje piše sve, na njihovim stranicama možemo pronaći odgovore na sva pitanja koja nas muče danju i noću, one su lijek za naše tjeskobe i previranja, pružaju nam, kako bi Aristotel rekao - katarzu."