Bacivši pogled na nekoliko stranica knjige "Stjenice" - koja mi je nekom nesrećom dopala ruku - odmah sam znao da sam ponovno (za)jebana stranka. Vidio sam da me čeka cca 180 str. gusto ispisana teksta - da se bjelina postidi - pa sam u opservatoriju moje radne sobice stao zdvajati kako ja to više ne mogu. S desetljećima prohujalim oslabješe mi zubi, tako da nisam u mogućnosti zagristi u tako kompaktno tkivo teksta, u kojemu se, mora biti, saopćava nešto strašno važno, kad nam je (pokojem čitatelju izvan obiteljskoga autoričina kruga i gomili super-kritičara koji u prikrajku samo čekaju da mlađim zubima zagrizu u tu šifriranu poruku), zavještano ovo djelo provokativno već od samoga naslova, recimo: "O, stjenice (u jednini) mon amour", brrrrrrrr!
...