U uvodu “Prakse svijeta” autorica Dubravka Zima ističe da je riječ o prvoj “kritičkoj biografiji” Ivane Brlić-Mažuranić (IBM). Riječ je, čini mi se o prvoj kapitalnoj biografiji ove genijalne spisateljice, o kojoj je, samo od 2001. objavljeno stotinjak znanstvenih i stručnih članaka i rasprava.
Knjiga Dubravke Zima (r. 1972) uspjela je u onom što je autorica zacrtala u Predgovoru: “Provjeriti, razlučiti, razjasniti i utemeljiti podatke, razumjeti i artikulitrati socijalni i povijesni okoliš autoričina života i - barem djelomice - rekonstruirati (žensku) mikropovijest odnosno povijest svakodnevice na primjeru Ivane Brlić-Mažuranić kao pripadnice elitnog dijela novostasale hrvatske građanske klase”.
No, da li je moguće provjeriti “svaki” podatak o “Ivani”, kojoj je već Sanja Lovrenčić posvetila knjigu u kojoj su upitnici narativni dijelovi (U potrazi za Ivanom, 2006). Zima si je postavila drugačiji cilj: golu faktualnost. Pa kada se dogodi kakva neizvjesnost, ili nesporazum, ona ga ističe: nisam podatak potvrdila, ili: nisam iznašla identitet spomenute osobe. I tome slično. Njena otkrivena slabost jest slabost gradiva i predugo zanemarivane baštine. Zima se služi skrajnjom egzaktnošću, a ne konstrukcijom.
Autorica je, istovremeno, otklonila od sebe svaki “žuti” prizvuk, pa je radije preskočila osjetljive teme, kao što su brojna samoubojstva u velikoj familiji Mažuranić. Napokon, diskretno je opisala i smrt same IBM. Pokazala je, pritom, rijetko viđene i pomno probrane obiteljske fotografije. U tekstu pak često spominje kuću u Jurjevskoj 5, domicil “hrvatskoga bana pučanina”, Ivaninog djeda, i pisca “Smrti Smail-age”.
Na tu adresu dolazio sam početkom 80-ih godina, sinu spisateljičinog brata Božidara. Zvao se Ivan Vladimir (Vlatko), njegova supruga Herta. Znali smo sjediti u banskom salonu, pa je gđa Herta čitala Uhlanda. A zatim bismo objedovali sa starim, glomaznim beštekom, banovim.
Ovoga slikara i mačevaoca Zima spominje na 385. stranici “Prakse”. Pa dodaje da su se njegova mlađa braća, Josip Franjo i Božidar Fedor “na početku rata prijavili u ustašku mornaricu i nakon rata pobjegli u Argentinu”. Mažuranići su bili još jedna od onih hrvatskih familija koje su se “bratoubilački” podijelile u Drugom velikom ratu.
O tome nisam razgovarao s domaćinom, već o daljoj prošlosti. A izostanak njene cjelovitosti redovito upućuje na neki problem. Bilo kako bilo, Vlatko Mažuranić mi je posuđivao rukopise Dimitrija Demetra, Ivana Mažuranića i bana Jelačića. Pa su, tako ovi veliki muževi putovali na Trešnjevku.
Ne velim da bi znanstveni radovi mlađe generacije, kojoj pripada Zima, i na čije se radove pretežito poziva, bili bolji da je sjedila u salonu banova doma. Ali, vjerojatno bi živi štih bio drugačiji od muzejskog. Unuci IBM, npr. inženjer Viktor Ružić, sin njezine kćeri Nade i zadnjeg bana Savske banovine, više joj ne mogu pomoći.
U Ziminoj “Praksi svijeta” jasno sam uvidio da je drugi veliki sukob u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća, a poslije sukoba na ljevici, sukob “boljševika” i “konzervativaca”. A zabilježio ga je Miroslav Krleža.
Netrpeljivost između Ivane BM i njenih bližnjih - redom pisaca, novinara i autora - prema piscu “Balada” bila je više nego jasna, baš kao i njegova prema njima. Čini mi se da je bila osobna više nego književna i uopće umjetnička, zato što je gđa Brlić-Mažuranić, kao i Krleža, izbjegavala dvorane s modernim slikarstvom.
Za nju Dubravka Zima pokazuje, na više mjesta da je “antimodernistica”, u značenju Zorana Kravara. Kad je IBM upoznala pisca Merežkovskog 1930. u Zagrebu, njen sin Ivo izvijestio je o njegovu predavanju u Novostima. Pa Dubravka Zima nastavlja:
“Na njegov izvještaj reagira Krleža u polemičkom poglavlju protiv Brlića u ‘Mom obračunu s njima’ (1932), u kojem Merežkovskog negativno apostrofira kao protivnika boljševičke revolucije i jednako tako negativno ocjenjuje fascinaciju zagrebačke građanske elite s njim.”
U svojoj pak kazališnoj kritici Ivo Brlić pripisuje Krležinoj “Ledi” “odvratni erotski defetizam”, “perverzno lascivne scene i tendencije”. Pa Krleža prikazuje Brlića kao “kao staromodnog i blaziranog pripadnika dekadentne zagrebačke građanske klase očarane ispraznošću i prošlošću, aludirajući pritom i na ‘Priče iz davnine’, no bez spominjanja autorice.”
Krleža je smatrao da je Brlić bio “među organizatorima plakata protiv njegova predavanja o hrvatskoj književnosti 1933., zajedno sa Želimirom Mažuranićem”. Dakle, cijela obitelj, na čelu s IBM bila je protiv Krleže. To je bilo više od Krležinog predosjećaja.
U jednom pismu IBM pokazuje da je upoznata s “Mojim obračunom” te da razumije kuda je autor svrstavao njezinu familiju i nju samu. Tri sata druženja sa slikarom “Kikerecom” opisala je ovako: “Užinali (smo), pretresli cijeli Zagreb i rastali se blaženi, kao pravi ‘hochstapleri’, ‘falschspieleri’ i ‘falschmuenzeri’ gornjeg grada (vidi Krleža) koji su se mogli po srcu izgovoriti.”
Pretpostavljam da je IBM unatoč ironiji razumjela Krležu. Napokon, sama je rogoborila protiv hrvatskog provincijalizma, više intimno, u pismima, i bavila se njime nježnije od “bradonje”. Tko bi rekao da će je mlađi pisac uvrstiti i među borce za isti. Spisateljica je, napokon, zaboravila šegrta periferije i vratila se poučnoj mitologiji, s nacionalnim aluzijama o Hrvatima i Srbima - kako Esih čita neprijateljska sela u “Regoču”.
Na koncu, kako sam opsežnu i zanimljivu biografiju sveo na jednu temu, treba dodati da se Krleža u Dnevniku ispričao sjeni Ivaninog brata Želimira: “Ubio se u prvim danima ulaska njemačkih četa 1941. kad je proglašena Endeha. Umro je dostojanstveno. Čast i Slava! To nije bio samo strah, to je bila i smiona pobuna.” Mnogo je sličnih, vrijednih pod-tema u ovom pouzdanom životopisu.