Jučer ujutro preminuo je pisac Pajo Kanižaj (r. u Đelekovcu kraj Koprivnice, 22. VII. 1939), autor nekih važnih knjiga na kojima su odrasli naraštaji mladih (Zapisi odraslog limača, 1978), autor aforizama koji se pamte, što iz novina, što iz knjiga, filmski scenarist cjelovečernjeg animiranog filma “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” (1997), autor tekstova za šlagere itd.
Poslije diplome na jugoslavistici Filozofskog fakulteta, praktično se honorarno pa profesionalno vezao za tv. Bilo bi teško pobrojati humorističke emisije i serije, festivalske šlagere i druge “male” radove s kojima je Kanižaj postao kućno ime. Kao urednik “TV magazina” oblikovao je ne samo važan segment Zabavnog programa TV-a, već i estradnu scenu u bivšoj.
Brojne nagrade
Postao je jedan od prvih tv-scenarista Zabavnog programa zahvaljujući prvenstveno svome radu u onda postojećim humorističnim časopisima - bio je i glavni urednik “Paradoksa”. Tamo se zrcalila njegova dovitljivost i dosjetljivost, pa je njegov prodor u novi medij tv-a počeo sa štampane stranice. Treba napomenuti, usput, da je pisac Kanižaj i dalje, cijeloga života s radošću surađivao u zabavnim prilozima dnevnih i inih novina.
Sredinom 70-ih Kanižaj je postao urednik igranog programa u Dječjoj redakciji TV Zagreb, od 1974. Najslavnije igrane serije TV Zagreb namijenjene mladima (Jelenko, Smogovci, Strah u ulici lipa, Ne daj se Floki) nose urednički potpis Paje Kanižaja. Pa ipak, bez obzira na njegov ogroman televizijski posao, Kanižaj će se prvenstveno pamtiti po 40-ak slikovnica i knjiga koje je pisao za djecu i mladež, za ondašnju omladinu. Za njih je bio višekratno nagrađivan (Nagrada Ivana Brlić Mažuranić 1970., Grigor Vitez 1993.)
Sklonost jezičnoj igri
Hrvatska enciklopedija ističe da je pjesnički opus Paje Kanižaja prepoznatljiv po kajkavštini, te po sintaktičkim i ludičkim značajkama. U tome je sažeta njegova zaigranost, dakle sklonost ne samo jezičnoj, već i svakoj drugoj vrsti igre. Njegove su zbirke za djecu “Prsluk pucam” (1976), “Šarabara” (1976), “3čave pjesme” (1993) i druge. Romanu “Zapisi odraslog limača” pridodao je “Kad sam bio odrastao” (1983) i druge. Stariji itekako pamte njegove kazališne uspješnice “E, moj Gorane” (1975), “Tata, udajem se za crnca” (1978), “Oprez lijevo, oprez desno” (1981).
Već spomenuti naslovi demonstriraju Kanižajevu smjelost i volju da propituje dobrohotnost i granice strpljivosti socijalističkih vlasti. Politika je, naime, bila itekako važan dio njegovih jučerašnjih komedija, kao i suvremenih aforizama.
Jedan poseban susret
Jednako je nesmiljeno, aforističko-satirički komentirao društvene pojave bivše, kao i Lijepe naše. Dovoljno je pogledati “I onda neš pil” (1995). Kanižajevi “Zapisi odraslog limača” trajno zadržavaju posebno mjesto u njegovu opus. U tom romanu poigrao se i gramatikom i pravopisom, odnosno velikim slovom, i oblikovao memoarske zapise što zadržavaju prvobitnu živost.
Svaki susret s Kanižajem donosio bi poneku šalu, te istovremno s njom obavijest o nekom njegovom novom, idućem planu, bila to nova knjiga ili tv-serija. Kako su godine prolazile, njegova je duhovitost ostajala mlada. U pamćenju ostaju usputni susreti i dogovori za iduća viđenja, kojih, na žalost, više neće biti. I onaj poseban susret, ratne jeseni 1991. pod zračnom uzbunom. Sreli smo se u Jurišićevoj i zajedno nastavili prema Društvu hrvatskih književnika. Ondje su se, naime, javljali svi članovi društva, i ne samo oni, koji su željeli sudjelovati u obrani napadnute zemlje.