Dragan Jurak samozatajan je i plodan autor. U dvije godine objavio je tri knjige, a posljednja je povod za ovaj tekst: "Peléov priručnik" dobitnik je 100.000 kuna vrijedne Nagrade V.B.Z.-a za neobjavljeni roman. Pritom, Jurak nevoljko pristaje na intervjue, a kad pristane, čini sve da kaže što manje. Dapače, u "Peléovu priručniku" ironizira trenutak izlaska rukopisa u sceni kad novinarka protagonista upita: "Koliko u svemu ima autobiografskog?" Potom proročanski najavljuje dobitak priznanja: "Nisam mogao pretpostaviti da će me knjižica ovdje dovesti. Na televiziju, radio, pred novinarska pitanja." "Peléov priručnik" tretira niz velikih tema: odnos čitatelja prema tekstu, promjenu percepcije umjetničkih artefakata pod utjecajem vremena i iskustva, a naglavce se baca u ljubav i preljub, okoštale društvene konvencije što ih prate. Ali to ne treba čuditi, ovo je treća knjiga zaredom koja se tomu eliptički vraća. Krenimo kronološki: za prvo djelo, pjesničku zbirku "Konji i jahači" iz ratne 1994., Jurak je dobio Gorana za mlade pjesnike. Poetski senzibilitet opipljiv je u cjelokupnu njegovu radu, ako ništa – na razini ritma, a nakon hijata od dvadeset godina objavljuje zbirku filmoloških eseja "U zaklon!" (2014.). Dugi niz godina aktivan je kao filmski i književni kritičar.
Ključ za razumijevanje "Peléova priručnika" skriva se u dvjema prethodnim knjigama. "Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone" (2020.) i "Ah!" (2021.), hibridni roman i hibridna poetska zbirka do ušiju su prožeti esejističkim i intimističkim pasusima o velikanima filma, glazbe i književnosti, s mrvom potresnih autofikcijskih elemenata. "Život jahača" raskošan je susret s mitom sjećanja: s fatalnom Nastasjom Filipovnovom iz "Idiota"; sa šarmantnim naci-pizdunom Speerom koji je trebao visjeti u Nürnbergu, ali se izvukao s tek 20 godina zatvora; s Klempererom koji se nakon savezničkog bombardiranja izvukao iz Dresdena – u isto vrijeme kad i zarobljeni Vonnegut iz drezdenskog klaoničkog skrovišta.
U idućoj knjizi, "Ah!", posvećenoj filmu, Jurak se ponekad vraća scenama iz "Jahača" i nadograđuje ih: dvostruko opisanu scenu raspada civilizacije (Saramagov "Ogled o sljepoći" i susret protagonista "Jahača" s džogericom u šumi koja se iz iracionalnog straha skrije iza bukve) potrostručuje sjećanjem na djeda protagonistove djece koji je u doba NDH, istim šumskim stazama, iz centra Zagreba ranjen bježao do sigurne kuće u Gornjoj Kustošiji. Povod za reminiscenciju Bressonov je film "Osuđenik na smrt je pobjegao" (1956.). U tom grmu leži zec: "Peléov priručnik" zaigrano prilagođava metode svojih knjiških prethodnika. Fluidni odnos čitatelja prema tekstu preuzima središnju poziciju, a esejističko meandriranje znatno je reducirano: tu su tek Viktor Pelevin, Alexander Kluge, Haruki Murakami kao novi protagonisti, a Drugi svjetski rat prisutan je u umetnutu Klugeovu tekstu o naci-eksperimentima sa zatvorenicima. Osnovna je priča pseudodetektivska: protagonistu, književnom kritičaru, u paketu s knjigama stigne i tajanstveni rukopis, dnevnik uhođenja, potpisan tek pseudonimom Pelé. Intimne poruke, pjesme, ukradena elektronska korespondencija neznanoga ljubavnoga para kritičara posve obuzima. Želi pronaći autora i pošiljatelja "Bijele knjige" neproničnih zapisa jer u njima kao da prepoznaje sebe. Ta potraga Juraku daje alibi da iskoristi čitav sijaset književnih materijala i postupaka, heterogenih i neuobičajenih, gdje poeziju, kako sâm kaže, koristi kao "mort" za držanje teksta na okupu.
Ovdje ima sjajnih pjesama (ona o Trumpu), genijalan Máraijev komentar o preljubu, prstohvat tvrde erotike, ali i dirljivih scena: kad protagonist napokon provede neobičan dan s otuđenom kćerkom. U ovoj zaigranoj potjeri (i polifoniji glasova) prepoznaje se posveta knjizi i vitalizam autora koji se duboko klanja ljubavi i slavi čitanje. Utoliko na poleđini nagrađene knjige piše istina. Ali neistina je da je ovo Jurakov "romaneskni prvijenac": to je "Život jahača", s kojim "Peléov priručnik" i "Ah!" čine trilogiju. I treba ih pročitati sve.