ZUB KRITIKE

Piše Igor Mandić: Kvaziproze Predraga Ličine su šrot priče, i ne preporučuju se mlađima od sto

 Boris Kovačev/Cropix
Taj bljutavi ričet toliko je odbojan da sam ga tek s tri maskice na licu, izoliran u svojoj sobici, uspio pročitati

Tek što mi se učinilo da je minuo drugi val virusne epidemije treš-spisateljstva u RH, koju sam preživio zahvaljujući maksimalnom oprezu (maska na licu, koju fini Zagrepčanci zovu "maskicom" da se značenja ne pobrkaju; redovito pranje ruku koje mi je prešlo u naviku još od prije kojih 80 godina; te razdaljina od bližnjih - tzv. socijalna distanca - koja mi je najdraža zapovijed nešeg domobransko-ustaški zvanog STOŽERA...!), kažem tek što mi se učinilo da mogu, zajedno s drugima (kojima se svejedno ne želim približavati), barem malo odahnuti, ali kad se, evo, najavljuje treći val! Za ovaj ću poslušati savjet američkog dr. epidemiologa Faucija, da se protiv ove pojačane pošasti borim barem tako da na lice stavljam dvije maske (gospođama bi to bila, zapravo, treća maska jer, prije svega, lice premazuju zaštitnim kremama i slojevima gline/gipsa, pa baš dobro...).

Dr. Fauci to propagira ne globalno, ne obazirući se na specifične uvjete u potresenoj i promrzloj našoj lijepoj, ali mi ćemo se već snaći, svi, osim moje malenkosti. Zapravo, nadam se da ovo neću doživjeti, jer će me ugušiti sretnija, plodnija budućnost knjiga u nas (Hrvata, kako se to uvijek precizira, kako se ne bi sumnjalo nismo li Hotentoti, pod onim akronimom RH). Za 2021. godinu, proglašenu Godinom čitanja u Hrvatskoj (jedna takva, svakih sto godina, pa baš dobro...), u Ministarstvu kulture i medija netko je s medijumničkim sposobnostima najavio da će zahvaljujući sufinanciranju, upravo od strane ovoga veleuvaženoga Ministarstva, ove godine biti objavljeno "najmanje 465 vrijednih književnih naslova" (v. JL, 21. 1. o. g.).

Aha, tu smo, baćo; brale, sestre i braćo Hrvatice i Hrvati (a Vi, koji pripadate "Remetilačkom" sloju, izvolite se tu pronaći), od "zaprimljenih 191 nakladničkih prijava, Ministarstvo će sufinancirati 77 nakladničkih programa, unutar kojih će objaviti - najmanje 465 VRIJEDNIH NOVIH KNJIŽEVNIH NASLOVA" (ovo naglašeno ponavljam, jer "Repetitio est mater STUPIDORUM"). Kad se već sufinanciraju naslovi, ako ćemo biti "transparentni" (što je magična riječ za svaku muljažu u R Ho, R Hr...), bi li se na javi oglasio onaj/ona tko je bio odgovoran da se u drugom valu prošvercanoga treša sufinancira naslov "BLJUZGA"???

Baš šarmantan naslov koji bi, čini mi se, pobijedio i na kojem svjetskom natječaju za sufinanciranje (samo kad bi ga i u tom slučaju protažirao super-Urednik, cij. kol. Kruno Lokotar). Naime, "Bljuzga u podne", taj bljutavi ričet od kvaziproze autora Predraga Ličine (rođ. u Zagrebu, 1972.) i to kao nekakav "nastavak" zbirci priča "Bljuzga u praskozorje" (u koji, srećom, nisam ugazio), od naslova (tako omiljenih Ministarstvu!???) toliko je odbojan da sam ga tek s tri maskice na licu, izoliran u svojoj sobici, uspio nekako pročitati, baratajući plastičnim rukavicama, te "u konačnici" (!prokletoj frazi!) dezinficirajući radni stol. Zašto baš "bljuzga" (ispravnije je bljuzgavica) kad se nude mogućnosti kao "čir na guzici", "gas-gangrena", "čankir", "dijareja" i po svemu se čini, da je i drukčije imenovana ova najnovija proza P. Ličine, jednako bi otprve zapahnjivala svojom besmislenošću!

Kad se u bilješci o piscu (koju uvijek prvu pročitam u kojoj novoj knjizi), očito iz autorova pera, navodi da je "ljubitelj znanstvene fantastike i horora... a da mu je 'Alien' omiljeni film, a Spiderman superheroj" (ajme, majko, da se ne kaže kako nismo znali: pa ovaj je autor u svojoj aberaciji već diskvalificiran). Još se kaže da "dosta vremena provodi slušajući muziku i gledajući nogomet" (evo, aberacija se već bolje ocrtava), a onda se "u slobodno vrijeme bavi filmskom režijom, pisanjem scenarija i knjiga", što će reći i da je ova "Bljuzga" (o, što mi se gadi istinska zagrebačka bljuzgavica kad joj dođe vrijeme!) plod autorove razonode, onako iz hobija. Sve to sufinancira Ministarstvo, a u ovom slučaju i SNV - što je akronim za one koji ne staju u zavijanju "braćo i sestre, Hrvatice (kokoši) i Hrvati (pijetlići)".

No, od tri tzv. priče u "Bljuzgi" ne znam koja je stupidnija, pa mi ih se i ne da prepričavati: prva, "Neočekivani problemi filmskih radnika", prenesena radnjom do pred kraj ovoga stoljeća (u 2073. g.?), očitom paraboličnosti odražava megalomansku ambiciju autora/pripovjedača u prvom licu, a kartice (količinu stranica) nabija čak i prenošenjem nekog nesnimljenog scenarija (priča prelazi s djeda na unuka?) kad već nema nešto bolje. Ah, da, ipak ga treba(m) pohvaliti za jednu "caku" u svemu tome, a odnosi se na ideju o "prodaji/kupnji/posjedovanju jezika" u RHr... a što se zbiva u dalekoj budućnosti, ali kojoj pomisli svjedočimo već i danas. Ličinin biznismen, iz bujne mašte njegove, počinje "kupnjom glagola, tj. vlasništvom nad njihovom uporabom u audio-vizualnim medijima, kao i u književnosti, te u stripu".

Kako se biznismen neće zadovoljiti samo glagolima, već će potom kupiti pridjeve, priloge i veznike i "praktički će postati vlasnik hrvatskog jezika" (a tko se ne slaže neka plati). Ova "caka", koja izaziva groznu pomutnju u djelovanju filmskih radnika, zapravo je jedina prava satirička oštrica u čitavoj knjizi (240. str. 120 kn, tražite povrat novca i vratite neizbljuzganu knjigu). Tek je treća priča, "Bitka na Krbavskom polju", razotkrila Ličinu: pišući o hrvatsko-srpskim zombijima u nekom, ne toliko nemogućem sukobu, pokazao se kao nenadareno dijete filmskog horora (ti filmovi se ne preporučuju mlađima od 100 godina), prestupajući iz bljuzge u lokve krvi. Samo naprijed, Ministarstvo: nasjedajte na NASLOVE!!!

Fantomska bol, kao organsko-fizički, neuronsko-metapsihički fenomen, nije baš za ismijavanje, a upravo to u zbirci od 16 kratkih priča "Fantomska bol" (knjižica 119. str; 89 kn, bagatela nizašto) radi Marina Gudelj (rođ. 1988. u Splitu, nastavnica koja k tome "vodi književni blog 'Straničnik' na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu; već nagrađivana!". Opet je netko pao na naslov (zna se tko, e pa, Ministarstvo kulture RH!), jer autorica je premlada, pa, srećom, (još) nije mogla sama iskusiti što je to fantomska bol, nego joj je to nekako zaleglo u memoriji sjećanja (negdje čula, ne razumijevajući o čemu je riječ, ali zgodno zvuči, pa onda tu sintagmu upotrijebila da naslovom privuče pažnju Ministarstva (koje, kako je već rečeno, sufinancira naslove, a ne knjige/djela!?).

"Čemu uopće imenovati takvo nešto? Nije li svaka prava bol fantomska?" (str. 61). E, nije: zubobolja je prava, dok imaš zube, a u starosti kad te boli proteza (gebis), onda je to nešto fantomsko (ali bezazleno, jer se možda zubno meso smežuralo, pa proteza krivo naliježe i boli?). A, čemu "imenovati"? Pa, da bi se bilo čovjekom, koji se orijentira u kaosu svojih emocija, sentimenata..., ali, molim, ne ljubavnih kao što se učinilo ovoj mlađahnoj autorici, kojoj se sve smutilo, pa joj je "fantomsko" i "kad te netko prestane voljeti", a "ti i dalje voliš nešto čega nema, osjećaš ono što je nestalo.

To zovu samo bol, bez fantomska..." Tako je, bol napuštene cure i/ili ostavljena momka samo je "bol", tako da kol. Gudelj može, dok ne odraste, ono što je "fantomska bol" prepustiti starijima. Naročito onima koji ne mogu konzumirati njene "fast-food" crtice, a koje u poplavi bezbroj početničkih knjižica tzv. short-story žanra ovdje moram prekvalificirati u "schrot-story" (šrot sastavci). Jer, za priču od jedne stranice najprije treba biti genij kalibra D. I. Harmsa!

Prepuštajući ovu knjižicu makulaturi, neću za njom osjećati nikakvu bol, nemojte ča/kaj zamirit/zamerit!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2021 05:48