ZUB KRITIKE

Piše Igor Mandić: Tatin poeta-peder i strašna epizoda s pužem

Nema u tom seksu (pardon: tekstu) nikakve provodne priče, fabulativno je vrlo oskudan i sve se svodi na traženje uskraćenih prava
Igor Mandić
 Boris Kovačev/Cropix

Dočim je knjižica "Tatin sin" (187 str., 139 kn, a nije vrijedna ni jebene kune, molim, bez zgražanja, uskoro će se razjasniti da mi je sam autor dao dozvolu za prostačenje!) izvirila iz hrpe novozavjetnoga "treša" (koji, bez ikakvih kriterija, podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske) prožela me (vjerojatno pogrešna) asocijacija. Odrastao čovjek koji, vidimo, postoji i kao pisac, a koji na pragu zrele dobi još cvili za tatom, kao cvilidreta u našim šlagerima/alias šansonama ("Oprosti mi, pape", "Ćale moj", "Dobri moj nono" itsl.), nije mogao ispasti drugo doli slabić, šonji, plačipizda, kilavac, a kad tamo, Pešutov "Tatin sin" je - peder, što će reć: MUŠKA BABA. Već na drugoj stranici očituje se kao gej - slobodno mu bilo - a kako u "Hrvatskoj nema nade za mlade ljude", on radi na recepciji jednog hotela "zato što je završio komparativnu književnost" (evo ti opet toga fakin studija).

Naravno "pravi" D. Pešut (rođ. 1990. u Sisku) nije komparatist, već diplomirani dramaturg, kojemu su mnoge drame "postavljane u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu". Dobio je domaće nagrade, kao i neke strane (recimo Heartefakt fondacije za najbolji suvremeni socijalno angažirani seks; pardon, ne seks, nego tekst) pa ga ne želim izjednačiti s likom njegova (u pokušaju) romansiranja, za koje je i kakvo bio unaprijed bjanko financiran od spom.

Ministarstva (ovakvo kapariranje mačka u vreći jedna je od najneobičnijih ideja za koje sam čuo i u pravilu je do sada rezultirala hrpicom abortiranih knjižica). No, tek što se predstavio, ne navodeći svoje ime sve do posljednje stranice (a, što se može: stidi se mucica), on u više navrata pušta suludi tekst svoga oca, koji očito pati od turpilokvije, poznatije kao Touretteov sindrom (eto, tu zbirku kuraca, pički i jebanja financira naše Min., a izdavač smatra "vrhunskim umjetničkim djelom". Dotični (bezimeni) recepcioner, kao nerealizirani peder-poeta ubrzo zaviđa svojim "gej poznanicima koji su se iselili iz Hrvatske nakon onog homofobnog referenduma", pa ti iseljenici "sjajno zarađuju, kupuju stanove i jedre po deset dana" (što se babi tilo, to se babi snilo!).

image
Fraktura

Nakon što se malo izjadao kako nikad u djetinjstvu i u mladosti s ocem nije mogao uspostaviti neki odnos veće prisnosti nego što je ima sada u svojim tridesetim godinama (a ispostavit će se da je otac od njegove najranije dobi shvatio kako mu se sinek spolno/rodno opredijelio i da ga je u tome stalno podržavao, a ne, kako se kaže na omotnici knjige, da "nije razumio sina i prihvatio ga onakvim kakav jest) pa nam opisuje vrlo škrto kako je tješio uplakanu majku. Dakle, nije podnosio oca, ali nije bio ni u majku zaljubljen, pa što onda, zar to nije način odrastanja umalo svih heteroseksualnih osoba (zato, molim, bez poetsko-pederske patetike!)?

A, onda, vrlo brzo (str. 21), slijedi nešto problematično, pomalo neugodno, ali što kompromitira spomenutu poetsku žalopojku: "Moj dugogodišnji, ali sad već i bivši fuck buddy ima pedeset plus godina (ispostavit će se da ih ima 60, prim. I. M.). Jebali smo se rijetko, ali korektno. Bez pretjeranih akrobacija... Znamo da je ljubav između nas nemoguća... nespektakularni seks, više formalna gesta nego izraz strasti." Ako iz mašte i za potrebe skandaliziranja ove, samo zbog provociranja sklopljene gej priče, recimo, zamijenimo spolno/rodne kalupe, pa umjesto "fuck buddy" iliti jebalački partner/drugar, napišemo "Moja dugogodišnja, ali sad već i bivša 'fuck mammy' (jebalačka 'mamica', poznata u žargonu kao MILF, op. I. M.). Jebali smo se rijetko, ali korektno. Bez pretjeranih akrobacija...." itd. Što onda dobijemo, kad izrazom "jebali smo se" združimo ženu od 60. g. i muškarca od 30 g.?

Dobijemo - pornografiju, koju bi kod nas (a i šire) mnogi osuđivali. Znamo da postoje brakovi u kojima je takva razlika stvarna (muž 60+, žena oko 30, i obrnuto: žena 60+ i muškarac oko 30 g.), ali o njima se javno ne govori jesu li se i kako su se jebali, jer je to pornografski. Ali, kad se u prozi o nekom homoseksualcu, na brzinu i žestoko hvali jebalački klinč "tatice" od 60 g. i (ne više) mladića od 30 g., onda to može proći, jer su siroti toliko dugo čamili u ormarima da po izlasku iz njih moraju svima pokazati svoje - guzice. Usprkos glupavoj provokaciji, iznuđeno sam nastavio čitati do kraja, e kako bi se uvjerio da ova proza - nije roman. Nama u tom seksu (pardon: tekstu) nikakve provodne priče, fabulativno je vrlo oskudan i sve se svodi na traženje uskraćenih prava za jednu seksualnu manjinu: svaka čast!

Naposljetku - ali ne "u konačnici" jer nitko nije na ovim stranicama štrihao - lik Dine Pešuta doživljava hepiend: s biološkim ocem se pomirio, nakon što je ovaj ozdravio od teške bolesti, a jebalački drugar ("drugi otac") na kraju (opet ne "u konačnici") oporučio mu je pristojan stan, a naš poeta-peder doživio je objavljivanje knjige svojih pjesama, i to zato što je pobjednik "natječaja nakladničke kuće Fraktura" (a ova je izdavač "Tatina sina"; može li niže pasti u ulagivanju?).

image
Oceanmore

Jedna avet kruži hrvatskom tekstualnosti: AVET AUTOBIOGRAFIZMA. Kad pred praznim papirom, bjelinom ekrana, nekakva neumoljiva ambicioznost tjera ponekog da to ispuni misterioznim slovčanim crvuljcima, onda se u pomanjkanju bilo kakve ideje može svašta razglabati o najintimnijoj privatnosti, osobito onoj u dalekoj mladoj dobi, a koja nikome sa strane uopće nije važna ni zanimljiva, već naprosto - dosadna.

Da mnogo ne pretražujem, premda sam ovu zamornu knjižicu unutrašnjih monologa (koji ni već ni još nisu priče, same po sebi, osim ako su dramatski uklopljeni u važan kontekst) pročitao redak po redak (mora se, obavezno je), kažem da sam, između ostalih beznačajnosti, obilježio strašnu (ma, baš?) epizodu s pužem, koju je u svoje "predškolsko doba" doživjela autorica Slađana Bukovac (rođ. 1971. u Glini, diplomirala pov. umjet. i - komparativnu književnost: aha, tu smo, eto ti ga đavle). Naime, kad je djevojčica iščupala puža iz kućice, počela je vriskati, i to nam je važno za hrvatsku književnost?

Osim nezanimljiva djetinjstva, spomenuta se ambicija okreće svojim/ili tuđim bolima/bolestima, raspredajući o njima toliko u tančine da se preko usta Onoga Koji Čita (smiješan je pokušaj komapratistice da nešto teoretskoga izmisli) od dosade i zijevanja prepleće paučina. Jer, bolesničke liste - a ima ih na stotine milijuna, posvuda oko nas, od starijih do sadašnjih dana - pogotovo, ili ma baš (?), nisu književni, spisateljski "materijal", čak su i slabije od djetinjstva.

Znam, čini mi se da je gđa S. B. u prosjeku ili trajno bila lošeg zdravstvenoga stanja, nadarena svim mogućim boljeticama (ali i "sklona akcidentima"), pa bismo je valjda trebali (neš' ti) držati dobrom spisateljicom, jer je dosta toga propatila (srećom: nagrađivana je za prethodno objavljivane romane, što će reći da ima pametnijih od ove moje malenkosti, koji su znali odlikovati njenu vrsnoću). Kad sam tako iskupljen za svoju nepravednost, to slobodnije mogu reći da gđa Bukovac (očito iznuđeno) piše smušeno, nečitko (najčešće se gubi pripovjedački subjekt) i o općim temama (strah, smrt) toliko zamumuljeno da je 130 kn za ovih 180 str. više nego suviše!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. siječanj 2021 12:02